BIOGRAFIJA

Josip Konta rođen je u Livnu 18.05.1946., diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1972., postdiplomski studij kao suradnik u majstorskoj radionici prof Antuna Augustinčića od 1972-1974.

Poslije trogodišnjeg rada na mjestu direktora Ljevaone umjetnina pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, živi i radi kao samostalni umjetnik u Zagrebu.

Četrdesetogodišnji likovni rad popraćen nizom samostalnih i skupnih izložbi rezultirao je umjetninama koje se nalaze u privatnim zbirkama kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu.

U nastavku pročitajte razgovore sa umjetnikom.

RAZGOVORI

OSVRTI

RAZGOVORI

Razgovor sa umjetnikom (2015) 

 

Sa gospodinom Josipm Kontom, akademskim kiparom i slikarom, razgovor smo vodili u njegovom stanu, zapravo atelijeru u kojem se nalaze stotine skulptura i ulja na platnu. Na zidovima više nema prostora za vješanje ni jedne manje slike. Uz zidove se nalaze brojne skulpture iz različitih ciklusa stvaralaštva umjetnika. Našu znatiželju pod kontrolom je držao nepovjerljivi i nervozni terijer, koji nas nije ispuštao iz vida, čuvajući umjetnine za koje je držao da je zadužen.

Zahvaljujemo Vam na Vašem vremenu. Recite nam, kako je počeo Vaš dugačak umjetnički put?
Rođen sam u Livnu. Još kao dijete u osmogodišnjoj školi osjetio sam potrebu za likovnim izražavanjem. I to mi je dalo volju, ne samo da crtam, nego da istražujem u boji, u akvarelu, čak i u ulju.
Poslije sam počeo raditi skulpture u glini i u gipsu, pa sam na kraju odlučio otići u školu primijenjene umjetnosti.
Poslije završene Srednje škole primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, koja je tada bila petogodišnja škola, upisao sam Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, koju sam završio u roku, a zatim sam upisao postdiplomski studij kod profesora Antuna Agustinčića i postao njegov suradnik. Radio sam neko vrijeme na spomeniku Matije Gupca podignutog kod dvorca Oršić u Gornjoj Stubici.
Poslije završenog dvogodišnjeg postdiplomskog studija došao sam raditi u Ljevaonicu umjetnina ALU, gdje sam tri godine bio šef za lijevanje spomenika u bronci.


Vratimo se malo na početak. Kako je mala sredina prihvatila Vaš afinitet prema likovnom izražavanju?
Na takvo pitanje čovjek može dati samo subjektivan odgovor. Neki iz bliže okoline su to prihvatili, neki su se čudili, neki nisu vjerovali. Ako bih napravio nešto dobro, onda su mislili da je to netko drugi napravio, odnosno da sam ja to negdje nabavio. Negdje pri završetku osmogodišnje škole, bila je izložba gdje su se napokon uvjerili da su to bili ipak moji radovi, te su bili u velikome čudu.


Kako je obitelj prihvatila Vaš odabir?
Bilo nas je pet braće i sestara. Ja sam bio najmlađi i jedini sam imao afinitet prema likovnoj umjetnosti. Roditelji su me podržali.


Kako su komentirali taj Vaš umjetnički afinitet?
Ništa posebno. Pitali su se kako ću živjeti ako se budem bavio umjetnošću.


Rekli se petogodišnja Srednja škola primijenjenih umjetnosti u Sarajevu. Kako je to izgledalo, sa koliko ste godina otišli od kuće?
Otišao sam u tu školu jer je to bila najbolja škola primijenjenih umjetnosti u nekadašnjoj državi, bilo mi je trinaest godina. Tamo nije bilo akademije pa je obrazovanje u toj školi bilo vrlo slično načinu obrazovanja na akademiji. Prijepodne je bio praktičan rad crtanje i modeliranje, poslijepodne teorija, a navečer crtanje večernjeg akta.


Gdje ste živjeli u Sarajevu?
Bio sam podstanar, živio sam u podstanarskim, meni financijski pristupačnim sobama. Volio sam biti sam jer sam volio raditi u miru, te sam se naposljetku tim radom donekle i financirao.


Kako ste financirali srednjoškolsko školovanje? Roditelji ili...?
U početku su me u potpunosti financirali roditelji. Nakon određenog vremena dobio sam stipendiju, a zatim sam, obzirom da sam bio savladao tehnologiju lijevanja i obrade gipsa, radio kod starijih, već afirmiranih umjetnika kao pomoćnik. Npr. Marijanu Kockoviću sam lijevao odljeve njegovih skulptura u gipsu.
A sa profesorom Hižarom, koji je predavao tehnologiju gipsa, ušao sam u posao izrade replika starih amfora koje smo izlagali i prodavali u tadašnjem hotelu Esplanada. Ljudi nisu mogli uočiti razliku između naših replika i pravih starih rimskih amfora. Ti su mi poslovi pomogli financirati školovanje.


Što se je dešavalo nakon srednje škole?
Nakon što sam diplomirao srednju školu, otišao sam u Dubrovnik gdje sam za Marijana Kockovića lijevao i klesao u kamenu. Bio sam u Dubrovniku kojih četiri mjeseca, a zatim sam otišao na prijemni na akademiju u Zagrebu, gdje sam se jedini od svoje generacije odmah upisao. U to vrijeme su bile samo tri akademije na ovim prostorima - u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu.


Kako je tekao taj dio Vašeg života?
Ništa posebno. Svaki dan rad, dolazak na nastavu. Prijepodne praksa, poslijepodne teorija, navečer crtanje večernjeg akta. Mijenjali smo klase više profesora,kod jednog smo učili samo studiju portreta, kod drugog samo studija akta, studij tijela, zatim studiju tijela i kompoziciju tijela itd.
Uz takav nastavni ritam, ja sam u slobodno vrijeme tražio svoj način izražavanja, istraživao sam nove materijale. Radio sam u drvu, u terakoti. Ljevaonica umjetnina bila je uz Akademiju te sam često išao kod njih raditi kao pomoćnik kod cizeliranja skulptura. Tako da sam uz školovanje na Akademiji izučio i cijeli tehnološki proces lijevanja umjetnina u bronci.


Nakon akademije što se je dešavalo? Završili ste postdiplomski studij, a zatim?
Poslije toga sam radio u Ljevaonica umjetnina ALU, bio sam šef oko tri godine. U to nam je vrijeme najveći projekt bio Kršnićev Tesla, kojeg smo u gotovo nemoguće krakom roku isporučili i koji je postavljen u SAD-u, Slapovi Niagare.
No, odlučio sam se za slobodnu profesiju u kojoj sam ostao preko 33 godine. Rad u Ljevaonici umjetnina, iako sam postigao značajne rezultate, uskraćivao je moju potrebu za likovnim izražavanjem.
U tom sam razdoblju u smislu vlastitog stvaralaštva, zbog velikog angažmana na tom radnom mjestu, spao praktički na nivo hobista, gdje sam stvarao samo vikendima.
Iako sam znao da je biti slobodnim umjetnikom prilično teško u smislu osiguravanja egzistencije, ja sam se odlučio i uspio sam se uzdržavati sve ove godine, proživljavajući teška, ali i sretna razdoblja sve do nedavne mirovine.

To što sam uspio posvetiti život istraživanju i razvijanju vlastitih likovnih kapaciteta, zapravo smatram privilegijom. Tu spadaju crtanje, slikanje i kiparenje, ili izrada spomenika što zahtjeva dodatni angažman i povezivanje više srodnih struka.
Naravno, nisam mogao raditi samo ono što je bilo po mom ukusu, radio sam i po narudžbama za kolekcionare, prema nekim njihovim idejama. Nisam odbijao takve poslove.


Recite nam nešto o izložbama. Određeno vrijeme ste bili aktivni, a zatim ste se povukli?
Što se tiče izložbi, napravio sam sedam, osam samostalnih izložbi i priličan broj skupnih.
To je bilo dosta financijski iscrpljujuće. No nisu me financije zaustavile, stao sam u vrijeme kada je bila aktualna konceptualna umjetnost koja je dominirala, a ja sa njom nisam imao dodirnih točaka.
Zatim, posjetitelja na izložbama bilo je sve manje. Ljudi vam dođu na otvorenje i poslije nema više nikoga. Takva situacija u našem društvu, po mom uvjerenju, traje preko 20 godina. Međutim, ja i dalje stvaram. Sad više slikam, manje radim skulpture jer nemam više prostora, mjesta za čuvanje.


Ljubiteljima umjetnosti predstavili smo Vaše grafike na Internetu, danas dominantom mediju. Koja su vaša razmišljanja na tu temu?
U nedavnom razdoblju odlučio sam se za izradu grafika. Iako se radi o autorskom djelu, mogu se umnožiti u definiranim nakladama, a cijena im je niska i prihvatljiva za nekoga tko voli umjetnost, a ne može odvojiti značajnije novce za umjetnost.
Unikati ili originali uvijek imaju svoju cijenu i za mnoge su skupi. Naročito u jednoj ovakvoj gospodarski kriznoj situaciji kakvu imamo danas.


Glede grafika, pojavljuju se Vaše teme – ljudi, konji, plesači, jahači, aktovi, mora..?
Međutim, pojavio se i motiv Zagreba. Zašto Zagreb?
Moje su teme i dalje prisutne. Međutim, katkada uskočim u teme kao što je i Zagreb. Želim ponuditi nešto i onima kojima je Zagreb, kao i meni, odigrao veliku ulogu u životu i definirao ga.


Što Vama grad Zagreb znači?
Zagreb je okruženje u kojem ja radim, stvaram. Zagreb me nadahnjuje. U Zagrebu živim nekoliko desetljeća. Sve što sam postigao, postigao sam u Zagrebu. Ne samo da sam ovdje završio Akademiju, da sam se usavršavao na području umjetnosti, tu sam se oženio, zasnovao i podigao obitelj.
Ovdje su moja djeca, unučad. Zagreb mi je sve. Zato, ponekad... I prije sam radio motive Zagreba, ali po narudžbi... Ali tada to nije bila moja tematika u stalnom izražavanju. Bio sam preokupiran figurama jahača, šetača, plesača, konja... Ponekad koji pejzaž ili akt.


Kažu da se u Vašim slikama prepoznaje kiparski pristup. Ima li u tome istine?
To me stalno prati. Kažu da sam u kiparstvu kao slikar, a u slikarstvu da sam kao kipar. To je stvar onih koji to tako vide, dožive. Ja to doživljavam drugačije. Ja to smatram jednim rukopisom koji je umrežen između skulpture, slike i crteža. Želim da je to moje, prepoznatljivo. Ja od toga ne želim pobjeći, niti mogu. To je jednostavno moj način izražavanja, moj rukopis.


Čini se da baš ne komplicirate kod doživljaja Vaše umjetnosti, ne teorizirate puno u tom smislu?
Ne, ne... Kada imam ideju, pokušavam je što hitrije postaviti. Nekada radim duže vremena, ovisi o situaciji, raspoloženju, tematici. Nekada uspijem završiti rad u zaista krakom vremenu, međutim, nikada ne odustajem od svojih stavova. Pokušao sam ići u apstrakciju, ali to nije moj način izražavanja.


Ima li u Vašim djelima što pjesničko, znamo da ste pisali poeziju. Da li tu ima kakve poveznice?
Naravno da ima poveznica. Poezija je kratko nadahnuće visokoga intenziteta, kao i likovna umjetnost.


Kada stvarate, imate li kakav plan?
Kada stvarate djelo, trudite se da to bude poetično. No, koliko će djelo biti ekspresionističko, hoće li ipak biti više impresionističko, više figurativno ili manje figurativno... To ne znam dok se ne približim kraju stvaranja djela. Ali ono ostaje prepoznatljivo u svome sadržaju, u svojoj formi, u svojoj boji, u svojoj kompoziciji. Naravno, i u poruci.
Kada gledam svoje slike, tu su ljudi koji stalno nešto iščekuju, nadaju se nečemu. Kao i u umjetnosti. Stalno idemo od nekakvoga početka, tražimo, tu nema kraja. U umjetnosti nema kraja, uvijek je početak.


Imate li kakvu poruku ljubiteljima Vaše mjetnosti?
Moje osobne poruke nisu nešto posebno. Poruke su skrivene u mojemu stvaralaštvu. Najdraže mi je da onaj koji vidi moj rad, da ga nazove imenom kako se njemu dopadne. Naravno, zahvaljujem svima koji su prepoznali nešto u mom stvaralaštvu na dugogodišnjoj podršci i na nevjerovatnoj privrženosti umjetnosti.


Niste trgovac kad su Vaši radovi u pitanju? Da li Vam je novac bitan?
Ne... nisam... Jednostavno nemam snage za to. Izuzetno mi je teško osobno nuditi na prodaju vlastite radove. Energiju radije usmjeravam na stvaranje. Dok slikam ili kiparim, onda nastaje kreacija, umjetnost. Kad naslikam sliku, to je za mene gotova stvar. E sad, hoće li se nekome dopasti ili neće... Čak sam i ja ponekad skeptičan... Možda sam mogao nešto drugačije napraviti... To me stalno proganja, ne mogu se toga riješiti. Opet, prosudba je i na drugima, da donesu svoj sud. A moje je da ostanem ovakav kakav jesam.


Vi ste sve ove godine živjeli kao slobodan umjetnik, bez marketinške podrške, bez podrške sustava, odnosno državnih struktura?
Nisam tražio sredstva zbog osobnih stavova, a nekad me ni zajednica nije podržala, jedno veže drugo. Nisam se baš mogao uklopiti u ona prijašnja vremena, a nisam nešto uspješan u uklapanju i ova posljednja, "moderna" vremena.
Sve što sam napravio, financirao sam svojim sredstvima i svojim radom, što me čini ponosnim. A to je lako kad vam novac ne znači previše.

Razgovor sa umjetnikom (2015) 

 

Sa gospodinom Josipm Kontom, akademskim kiparom i slikarom, razgovor smo vodili u njegovom stanu, zapravo atelijeru u kojem se nalaze stotine skulptura i ulja na platnu. Na zidovima više nema prostora za vješanje ni jedne manje slike. Uz zidove se nalaze brojne skulpture iz različitih ciklusa stvaralaštva umjetnika. Našu znatiželju pod kontrolom je držao nepovjerljivi i nervozni terijer, koji nas nije ispuštao iz vida, čuvajući umjetnine za koje je držao da je zadužen.

Zahvaljujemo Vam na Vašem vremenu. Recite nam, kako je počeo Vaš dugačak umjetnički put?
Rođen sam u Livnu. Još kao dijete u osmogodišnjoj školi osjetio sam potrebu za likovnim izražavanjem. I to mi je dalo volju, ne samo da crtam, nego da istražujem u boji, u akvarelu, čak i u ulju.
Poslije sam počeo raditi skulpture u glini i u gipsu, pa sam na kraju odlučio otići u školu primijenjene umjetnosti.
Poslije završene Srednje škole primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, koja je tada bila petogodišnja škola, upisao sam Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, koju sam završio u roku, a zatim sam upisao postdiplomski studij kod profesora Antuna Agustinčića i postao njegov suradnik. Radio sam neko vrijeme na spomeniku Matije Gupca podignutog kod dvorca Oršić u Gornjoj Stubici.
Poslije završenog dvogodišnjeg postdiplomskog studija došao sam raditi u Ljevaonicu umjetnina ALU, gdje sam tri godine bio šef za lijevanje spomenika u bronci.


Vratimo se malo na početak. Kako je mala sredina prihvatila Vaš afinitet prema likovnom izražavanju?
Na takvo pitanje čovjek može dati samo subjektivan odgovor. Neki iz bliže okoline su to prihvatili, neki su se čudili, neki nisu vjerovali. Ako bih napravio nešto dobro, onda su mislili da je to netko drugi napravio, odnosno da sam ja to negdje nabavio. Negdje pri završetku osmogodišnje škole, bila je izložba gdje su se napokon uvjerili da su to bili ipak moji radovi, te su bili u velikome čudu.


Kako je obitelj prihvatila Vaš odabir?
Bilo nas je pet braće i sestara. Ja sam bio najmlađi i jedini sam imao afinitet prema likovnoj umjetnosti. Roditelji su me podržali.


Kako su komentirali taj Vaš umjetnički afinitet?
Ništa posebno. Pitali su se kako ću živjeti ako se budem bavio umjetnošću.


Rekli se petogodišnja Srednja škola primijenjenih umjetnosti u Sarajevu. Kako je to izgledalo, sa koliko ste godina otišli od kuće?
Otišao sam u tu školu jer je to bila najbolja škola primijenjenih umjetnosti u nekadašnjoj državi, bilo mi je trinaest godina. Tamo nije bilo akademije pa je obrazovanje u toj školi bilo vrlo slično načinu obrazovanja na akademiji. Prijepodne je bio praktičan rad crtanje i modeliranje, poslijepodne teorija, a navečer crtanje večernjeg akta.


Gdje ste živjeli u Sarajevu?
Bio sam podstanar, živio sam u podstanarskim, meni financijski pristupačnim sobama. Volio sam biti sam jer sam volio raditi u miru, te sam se naposljetku tim radom donekle i financirao.


Kako ste financirali srednjoškolsko školovanje? Roditelji ili...?
U početku su me u potpunosti financirali roditelji. Nakon određenog vremena dobio sam stipendiju, a zatim sam, obzirom da sam bio savladao tehnologiju lijevanja i obrade gipsa, radio kod starijih, već afirmiranih umjetnika kao pomoćnik. Npr. Marijanu Kockoviću sam lijevao odljeve njegovih skulptura u gipsu.
A sa profesorom Hižarom, koji je predavao tehnologiju gipsa, ušao sam u posao izrade replika starih amfora koje smo izlagali i prodavali u tadašnjem hotelu Esplanada. Ljudi nisu mogli uočiti razliku između naših replika i pravih starih rimskih amfora. Ti su mi poslovi pomogli financirati školovanje.


Što se je dešavalo nakon srednje škole?
Nakon što sam diplomirao srednju školu, otišao sam u Dubrovnik gdje sam za Marijana Kockovića lijevao i klesao u kamenu. Bio sam u Dubrovniku kojih četiri mjeseca, a zatim sam otišao na prijemni na akademiju u Zagrebu, gdje sam se jedini od svoje generacije odmah upisao. U to vrijeme su bile samo tri akademije na ovim prostorima - u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu.


Kako je tekao taj dio Vašeg života?
Ništa posebno. Svaki dan rad, dolazak na nastavu. Prijepodne praksa, poslijepodne teorija, navečer crtanje večernjeg akta. Mijenjali smo klase više profesora,kod jednog smo učili samo studiju portreta, kod drugog samo studija akta, studij tijela, zatim studiju tijela i kompoziciju tijela itd.
Uz takav nastavni ritam, ja sam u slobodno vrijeme tražio svoj način izražavanja, istraživao sam nove materijale. Radio sam u drvu, u terakoti. Ljevaonica umjetnina bila je uz Akademiju te sam često išao kod njih raditi kao pomoćnik kod cizeliranja skulptura. Tako da sam uz školovanje na Akademiji izučio i cijeli tehnološki proces lijevanja umjetnina u bronci.


Nakon akademije što se je dešavalo? Završili ste postdiplomski studij, a zatim?
Poslije toga sam radio u Ljevaonica umjetnina ALU, bio sam šef oko tri godine. U to nam je vrijeme najveći projekt bio Kršnićev Tesla, kojeg smo u gotovo nemoguće krakom roku isporučili i koji je postavljen u SAD-u, Slapovi Niagare.
No, odlučio sam se za slobodnu profesiju u kojoj sam ostao preko 33 godine. Rad u Ljevaonici umjetnina, iako sam postigao značajne rezultate, uskraćivao je moju potrebu za likovnim izražavanjem.
U tom sam razdoblju u smislu vlastitog stvaralaštva, zbog velikog angažmana na tom radnom mjestu, spao praktički na nivo hobista, gdje sam stvarao samo vikendima.
Iako sam znao da je biti slobodnim umjetnikom prilično teško u smislu osiguravanja egzistencije, ja sam se odlučio i uspio sam se uzdržavati sve ove godine, proživljavajući teška, ali i sretna razdoblja sve do nedavne mirovine.

To što sam uspio posvetiti život istraživanju i razvijanju vlastitih likovnih kapaciteta, zapravo smatram privilegijom. Tu spadaju crtanje, slikanje i kiparenje, ili izrada spomenika što zahtjeva dodatni angažman i povezivanje više srodnih struka.
Naravno, nisam mogao raditi samo ono što je bilo po mom ukusu, radio sam i po narudžbama za kolekcionare, prema nekim njihovim idejama. Nisam odbijao takve poslove.


Recite nam nešto o izložbama. Određeno vrijeme ste bili aktivni, a zatim ste se povukli?
Što se tiče izložbi, napravio sam sedam, osam samostalnih izložbi i priličan broj skupnih.
To je bilo dosta financijski iscrpljujuće. No nisu me financije zaustavile, stao sam u vrijeme kada je bila aktualna konceptualna umjetnost koja je dominirala, a ja sa njom nisam imao dodirnih točaka.
Zatim, posjetitelja na izložbama bilo je sve manje. Ljudi vam dođu na otvorenje i poslije nema više nikoga. Takva situacija u našem društvu, po mom uvjerenju, traje preko 20 godina. Međutim, ja i dalje stvaram. Sad više slikam, manje radim skulpture jer nemam više prostora, mjesta za čuvanje.


Ljubiteljima umjetnosti predstavili smo Vaše grafike na Internetu, danas dominantom mediju. Koja su vaša razmišljanja na tu temu?
U nedavnom razdoblju odlučio sam se za izradu grafika. Iako se radi o autorskom djelu, mogu se umnožiti u definiranim nakladama, a cijena im je niska i prihvatljiva za nekoga tko voli umjetnost, a ne može odvojiti značajnije novce za umjetnost.
Unikati ili originali uvijek imaju svoju cijenu i za mnoge su skupi. Naročito u jednoj ovakvoj gospodarski kriznoj situaciji kakvu imamo danas.


Glede grafika, pojavljuju se Vaše teme – ljudi, konji, plesači, jahači, aktovi, mora..?
Međutim, pojavio se i motiv Zagreba. Zašto Zagreb?
Moje su teme i dalje prisutne. Međutim, katkada uskočim u teme kao što je i Zagreb. Želim ponuditi nešto i onima kojima je Zagreb, kao i meni, odigrao veliku ulogu u životu i definirao ga.


Što Vama grad Zagreb znači?
Zagreb je okruženje u kojem ja radim, stvaram. Zagreb me nadahnjuje. U Zagrebu živim nekoliko desetljeća. Sve što sam postigao, postigao sam u Zagrebu. Ne samo da sam ovdje završio Akademiju, da sam se usavršavao na području umjetnosti, tu sam se oženio, zasnovao i podigao obitelj.
Ovdje su moja djeca, unučad. Zagreb mi je sve. Zato, ponekad... I prije sam radio motive Zagreba, ali po narudžbi... Ali tada to nije bila moja tematika u stalnom izražavanju. Bio sam preokupiran figurama jahača, šetača, plesača, konja... Ponekad koji pejzaž ili akt.


Kažu da se u Vašim slikama prepoznaje kiparski pristup. Ima li u tome istine?
To me stalno prati. Kažu da sam u kiparstvu kao slikar, a u slikarstvu da sam kao kipar. To je stvar onih koji to tako vide, dožive. Ja to doživljavam drugačije. Ja to smatram jednim rukopisom koji je umrežen između skulpture, slike i crteža. Želim da je to moje, prepoznatljivo. Ja od toga ne želim pobjeći, niti mogu. To je jednostavno moj način izražavanja, moj rukopis.


Čini se da baš ne komplicirate kod doživljaja Vaše umjetnosti, ne teorizirate puno u tom smislu?
Ne, ne... Kada imam ideju, pokušavam je što hitrije postaviti. Nekada radim duže vremena, ovisi o situaciji, raspoloženju, tematici. Nekada uspijem završiti rad u zaista krakom vremenu, međutim, nikada ne odustajem od svojih stavova. Pokušao sam ići u apstrakciju, ali to nije moj način izražavanja.


Ima li u Vašim djelima što pjesničko, znamo da ste pisali poeziju. Da li tu ima kakve poveznice?
Naravno da ima poveznica. Poezija je kratko nadahnuće visokoga intenziteta, kao i likovna umjetnost.


Kada stvarate, imate li kakav plan?
Kada stvarate djelo, trudite se da to bude poetično. No, koliko će djelo biti ekspresionističko, hoće li ipak biti više impresionističko, više figurativno ili manje figurativno... To ne znam dok se ne približim kraju stvaranja djela. Ali ono ostaje prepoznatljivo u svome sadržaju, u svojoj formi, u svojoj boji, u svojoj kompoziciji. Naravno, i u poruci.
Kada gledam svoje slike, tu su ljudi koji stalno nešto iščekuju, nadaju se nečemu. Kao i u umjetnosti. Stalno idemo od nekakvoga početka, tražimo, tu nema kraja. U umjetnosti nema kraja, uvijek je početak.


Imate li kakvu poruku ljubiteljima Vaše mjetnosti?
Moje osobne poruke nisu nešto posebno. Poruke su skrivene u mojemu stvaralaštvu. Najdraže mi je da onaj koji vidi moj rad, da ga nazove imenom kako se njemu dopadne. Naravno, zahvaljujem svima koji su prepoznali nešto u mom stvaralaštvu na dugogodišnjoj podršci i na nevjerovatnoj privrženosti umjetnosti.


Niste trgovac kad su Vaši radovi u pitanju? Da li Vam je novac bitan?
Ne... nisam... Jednostavno nemam snage za to. Izuzetno mi je teško osobno nuditi na prodaju vlastite radove. Energiju radije usmjeravam na stvaranje. Dok slikam ili kiparim, onda nastaje kreacija, umjetnost. Kad naslikam sliku, to je za mene gotova stvar. E sad, hoće li se nekome dopasti ili neće... Čak sam i ja ponekad skeptičan... Možda sam mogao nešto drugačije napraviti... To me stalno proganja, ne mogu se toga riješiti. Opet, prosudba je i na drugima, da donesu svoj sud. A moje je da ostanem ovakav kakav jesam.


Vi ste sve ove godine živjeli kao slobodan umjetnik, bez marketinške podrške, bez podrške sustava, odnosno državnih struktura?
Nisam tražio sredstva zbog osobnih stavova, a nekad me ni zajednica nije podržala, jedno veže drugo. Nisam se baš mogao uklopiti u ona prijašnja vremena, a nisam nešto uspješan u uklapanju i ova posljednja, "moderna" vremena.
Sve što sam napravio, financirao sam svojim sredstvima i svojim radom, što me čini ponosnim. A to je lako kad vam novac ne znači previše.

Josip Konta priprema retrospektivu (2016)

 


Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar Josip Konta ( rođen je 1946.g. u Livnu, u Zagrebu je diplomirao na ALU 1972., 1974. završio je postdiplomski studij u majstorskoj radionici A. Augustinčića , djelovao nekoliko godina kao direktor Ljevaone umjetnina pri ALU u Zagrebu, da bi do danas djelovao kao samostalni umjetnik, izlagao na brojnim izložbama diljem domovine i u inozemstvu ) ovih se mjeseci ozbiljno priprema za nastupajuću retrospektivu.


Gospodine Konta , susrećemo se s Vama, u vašem atelijeru, u vrijeme intenzivnih priprema za retrospektivnu izložbu iduće godine. Vi ste se u proteklom razdoblju bavili i slikarstvom i kiparstvom i grafikom. Kako zamišljate prezentaciju, odabir najboljeg iz opsežnih opusa? Koliko djela želite izložiti?
To ste dobro zapazili; ulja na platnu, skulpture, a u zadnje vrijeme i grafike. Spomenuo bih i crteže kojima sam također posvetio prilično vremena. Istraživanje i rad u tim medijima traje od mojih početaka, od kad sam zavolio umjetnost, ili je ona zavoljela mene. Tražio sam svoj pristup likovnom izražaju, koji je prožet mojim osjećajima, mojim promišljanjem smisla života i doživljaja svijeta u kojem živimo, mojim doživljajem životnih i estetskih tema. Glede prezentacije, ona sama nije problem, imam zaista dosta radova koje još nisam izložio, i tu se krije glavni motiv. Poteškoće oko same pripreme su više tehničke prirode, obzirom da skulpture želim izliti u bronci, a to traži velika materijalna sredstva. Nisam siguran koliko ću točno izložiti radova, možda oko 25 skulptura, 25-30 ulja na platnu, te isto toliko grafika. Iako, opus do sada ne izloženih radova je daleko veći.


Početkom sedamdesetih diplomirali ste na zagrebačkoj ALU, pohađali ste i Augustinčićevu specijalku. Kako ste tada razmišljali o umjetnosti? Kako ste vidjeli svoje prve, prave profesionalne korake? Koliko Vam je ALU omogućila samostalno, neovisno djelovanje?
Upisati u to vrijeme ALU bila je za mene velika stvar, a postdiplomski studij kod prof. Agustinčića bila je točka na „i“. Akademija pruža mogućnost umjetničkog sazrijevanja, a mladost i zanos grijali su želju za uspjehom. Međutim, svaki početak je početak prema nepoznatom putu, a pravo oblikovanje zapravo tek počinje. ALU zaista može pripremiti umjetnika za samostalno djelovanje, međutim treba u tome biti hrabar i uporan, gotovo tvrdoglav.


Slikarstvo je u Vašem atelijeru raslo zajedno s kiparstvom, no postoji li nešto posebno, skriveno, karakteristično u odnosu između Vašeg slikarstva i kiparstva?
Od skrivenog postoji samo poezija koju sam pisao za svoju dušu. Nešto sam od toga sačuvao i to ljubomorno čuvam.


Što je ključno u razumijevanju Vašeg slikarskog opusa?
Oni koje vole moju umjetnost, obični ljudi, iznenade me svojim pristupom, tumačenjem i razumijevanjem mojih radova, tako da i sam ostanem iznenađen. Tko sam ja da remetim tu čaroliju?


Vi ističete značaj slikarskog ciklusa posvećenog «Grupi». Što je tako posebno privlačno i dragocjeno u tome ciklusu?
Ciklus „Grupe“ privlačile su me radi kompozicije događaja. U grupama se uvijek nešto događa, ljudi dolaze i odlaze. Netko je statičan , netko je u pokretu, a zajednička im je jedino otuđenost. Tema koja pruža neiscrpne mogućnosti.


Od mnogih skulptorskih tema volite konje.
Konji, nepresušna su tema mnogih umjetnika, pa tako i mene. Konj na slici, kao i u skulpturi, želim da ima moj rukopis koji ga čini različitim od drugih. Mislim da sam u tome uspio.


Zanimljivi su i Vaši portreti, posve su neobični.
Napravio sam mali broj portreta. Ali kada radim portret, uvijek želim da ima gestu, da ima jedan mistični izraz skriven iza blage zamagljenosti.


Podsjetimo i na vašu vezanost za crtež, posebno za suhi pastel.
Crteži u pastelu u zadnje vrijeme velika su mi preokupacija. Od crte, poteza, pa do cijele kompozicije. Pružaju velike mogućnosti u izražaju i to me veseli. Napravio sam zanimljiv opus crteža u pastelu i razmišljam da budu dio moje retrospektive.


U posljednje vrijeme dio vremena posvetili ste i grafici s popularnim, reklo bi se i svakodnevnim motivima.
Grafika, po mom mišljenju, u izražaju i motivu mora biti prihvatljiva i pristupačna, pitka. Bitno je to što su mi tu svi motivi prihvatljivi - more, konji, aktovi, plesači, vedute Zagreba… Shodno tome, pokrenuli smo i web stranicu posvećenu mojim grafikama – www.JosipKontaArt.com.


Pedeset godina djelujete u likovnoj umjetnosti. Kako ste doživljavali opće stanje u umjetnosti prije pedesetak godina a kako danas?
Kad promišljam o umjetnosti kroz ovih 50 godina mog djelovanja, mislim da je likovni sadržaj prije bio bolji. Bilo je daleko više kvalitetnih izložbi domaćih umjetnika, kako starijih tako i tada mlađih umjetnika, koje su bile dobro posjećene. Mislim da su ljudi živjeli sporije i mogli su se lakše i ugodnije zaustaviti na stanici umjetnosti. Bilo je i kavana gdje smo se sastajali i pričali o umjetnosti, o poeziji i estetici. Nisu to bila vremena za političke pohvale, ali umjetnost je živjela u nekom sporijem ritmu. Danas se nadam ravnopravnom vrednovanju neovisnog kulturnog stvaralaštva i želim nam svima više vremena za uživanje u umjetnosti i introspekciju.


Kada se osvrnete na vlastiti umjetnički razvoj, što osjećate, kako ste podnosili turbulentna vremena a kako posve mirna razdoblja?
U ranijim godinama bio sam mnogo aktivniji, radio sam ponekad 15 sati i više, i to uglavnom noću. Uz likovni rad morao sam pronalaziti i tržište kako bih osigurao sredstva za život i stvaranje, a to je iziskivalo velike napore, a ujedno i odricanja. No trudio sam se ne dovoditi kompromis u svoju umjetnost. Ponekad je bilo beskrajnih trenutaka bespomoćnosti i razočarenja u društvo u kojem živim, jer nije bilo jednakog sluha za sve umjetnike i njihov rad. Međutim, to me je valjda jačalo, pa sam to sa vremenom sve lakše izdržavao. Sada živim i stvaram u mirnom razdoblju.


Koliko je važan odnos umjetnika prema medijima, tržištu, javnosti?
Odnos medija i umjetnika izuzetno je važan. Mediji mogu promovirati umjetnika i osnažiti njegovu likovnu vrijednost. Međutim, prije toga odnosa ipak treba stvoriti opus. Stvarati jednokratnu galamu oko nečeg nema smisla, a jedina konstanta u umjetnosti treba biti rad i stvaranje.


Jeste li naslikali sve što ste htjeli?
Naravno da nisam, da bih u tome uspio trebam dva svoja života. Ali lijepo je o tome sanjati.


Koliko se čovjek mijenja zajedno s umjetničkim razvojem, recimo kroz protek nekih pedesetak godina?
U svakom slučaju i stalno, čovjek se kroz vrijeme mijenja. Život ga oblikuje iz dana u dana, a tako se mijenjaju i njegove želje. Kod umjetnika, ostaje njegov rad kojim bilježi svoja promišljanja i životne mijene. To je ostavština vremena u kojem je živio, to je njegov oblik života i poslije života. Što ima ljepše i iskrenije od toga?


Razgovor sa Josipom Kontom za časopis za kulturu, Hrvatsko Slovo, vodio je pjesnik i pisac, g. Miroslav Pelikan.

Josip Konta priprema retrospektivu (2016)

 


Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar Josip Konta ( rođen je 1946.g. u Livnu, u Zagrebu je diplomirao na ALU 1972., 1974. završio je postdiplomski studij u majstorskoj radionici A. Augustinčića , djelovao nekoliko godina kao direktor Ljevaone umjetnina pri ALU u Zagrebu, da bi do danas djelovao kao samostalni umjetnik, izlagao na brojnim izložbama diljem domovine i u inozemstvu ) ovih se mjeseci ozbiljno priprema za nastupajuću retrospektivu.


Gospodine Konta , susrećemo se s Vama, u vašem atelijeru, u vrijeme intenzivnih priprema za retrospektivnu izložbu iduće godine. Vi ste se u proteklom razdoblju bavili i slikarstvom i kiparstvom i grafikom. Kako zamišljate prezentaciju, odabir najboljeg iz opsežnih opusa? Koliko djela želite izložiti?
To ste dobro zapazili; ulja na platnu, skulpture, a u zadnje vrijeme i grafike. Spomenuo bih i crteže kojima sam također posvetio prilično vremena. Istraživanje i rad u tim medijima traje od mojih početaka, od kad sam zavolio umjetnost, ili je ona zavoljela mene. Tražio sam svoj pristup likovnom izražaju, koji je prožet mojim osjećajima, mojim promišljanjem smisla života i doživljaja svijeta u kojem živimo, mojim doživljajem životnih i estetskih tema. Glede prezentacije, ona sama nije problem, imam zaista dosta radova koje još nisam izložio, i tu se krije glavni motiv. Poteškoće oko same pripreme su više tehničke prirode, obzirom da skulpture želim izliti u bronci, a to traži velika materijalna sredstva. Nisam siguran koliko ću točno izložiti radova, možda oko 25 skulptura, 25-30 ulja na platnu, te isto toliko grafika. Iako, opus do sada ne izloženih radova je daleko veći.


Početkom sedamdesetih diplomirali ste na zagrebačkoj ALU, pohađali ste i Augustinčićevu specijalku. Kako ste tada razmišljali o umjetnosti? Kako ste vidjeli svoje prve, prave profesionalne korake? Koliko Vam je ALU omogućila samostalno, neovisno djelovanje?
Upisati u to vrijeme ALU bila je za mene velika stvar, a postdiplomski studij kod prof. Agustinčića bila je točka na „i“. Akademija pruža mogućnost umjetničkog sazrijevanja, a mladost i zanos grijali su želju za uspjehom. Međutim, svaki početak je početak prema nepoznatom putu, a pravo oblikovanje zapravo tek počinje. ALU zaista može pripremiti umjetnika za samostalno djelovanje, međutim treba u tome biti hrabar i uporan, gotovo tvrdoglav.


Slikarstvo je u Vašem atelijeru raslo zajedno s kiparstvom, no postoji li nešto posebno, skriveno, karakteristično u odnosu između Vašeg slikarstva i kiparstva?
Od skrivenog postoji samo poezija koju sam pisao za svoju dušu. Nešto sam od toga sačuvao i to ljubomorno čuvam.


Što je ključno u razumijevanju Vašeg slikarskog opusa?
Oni koje vole moju umjetnost, obični ljudi, iznenade me svojim pristupom, tumačenjem i razumijevanjem mojih radova, tako da i sam ostanem iznenađen. Tko sam ja da remetim tu čaroliju?


Vi ističete značaj slikarskog ciklusa posvećenog «Grupi». Što je tako posebno privlačno i dragocjeno u tome ciklusu?
Ciklus „Grupe“ privlačile su me radi kompozicije događaja. U grupama se uvijek nešto događa, ljudi dolaze i odlaze. Netko je statičan , netko je u pokretu, a zajednička im je jedino otuđenost. Tema koja pruža neiscrpne mogućnosti.


Od mnogih skulptorskih tema volite konje.
Konji, nepresušna su tema mnogih umjetnika, pa tako i mene. Konj na slici, kao i u skulpturi, želim da ima moj rukopis koji ga čini različitim od drugih. Mislim da sam u tome uspio.


Zanimljivi su i Vaši portreti, posve su neobični.
Napravio sam mali broj portreta. Ali kada radim portret, uvijek želim da ima gestu, da ima jedan mistični izraz skriven iza blage zamagljenosti.


Podsjetimo i na vašu vezanost za crtež, posebno za suhi pastel.
Crteži u pastelu u zadnje vrijeme velika su mi preokupacija. Od crte, poteza, pa do cijele kompozicije. Pružaju velike mogućnosti u izražaju i to me veseli. Napravio sam zanimljiv opus crteža u pastelu i razmišljam da budu dio moje retrospektive.


U posljednje vrijeme dio vremena posvetili ste i grafici s popularnim, reklo bi se i svakodnevnim motivima.
Grafika, po mom mišljenju, u izražaju i motivu mora biti prihvatljiva i pristupačna, pitka. Bitno je to što su mi tu svi motivi prihvatljivi - more, konji, aktovi, plesači, vedute Zagreba… Shodno tome, pokrenuli smo i web stranicu posvećenu mojim grafikama – www.JosipKontaArt.com.


Pedeset godina djelujete u likovnoj umjetnosti. Kako ste doživljavali opće stanje u umjetnosti prije pedesetak godina a kako danas?
Kad promišljam o umjetnosti kroz ovih 50 godina mog djelovanja, mislim da je likovni sadržaj prije bio bolji. Bilo je daleko više kvalitetnih izložbi domaćih umjetnika, kako starijih tako i tada mlađih umjetnika, koje su bile dobro posjećene. Mislim da su ljudi živjeli sporije i mogli su se lakše i ugodnije zaustaviti na stanici umjetnosti. Bilo je i kavana gdje smo se sastajali i pričali o umjetnosti, o poeziji i estetici. Nisu to bila vremena za političke pohvale, ali umjetnost je živjela u nekom sporijem ritmu. Danas se nadam ravnopravnom vrednovanju neovisnog kulturnog stvaralaštva i želim nam svima više vremena za uživanje u umjetnosti i introspekciju.


Kada se osvrnete na vlastiti umjetnički razvoj, što osjećate, kako ste podnosili turbulentna vremena a kako posve mirna razdoblja?
U ranijim godinama bio sam mnogo aktivniji, radio sam ponekad 15 sati i više, i to uglavnom noću. Uz likovni rad morao sam pronalaziti i tržište kako bih osigurao sredstva za život i stvaranje, a to je iziskivalo velike napore, a ujedno i odricanja. No trudio sam se ne dovoditi kompromis u svoju umjetnost. Ponekad je bilo beskrajnih trenutaka bespomoćnosti i razočarenja u društvo u kojem živim, jer nije bilo jednakog sluha za sve umjetnike i njihov rad. Međutim, to me je valjda jačalo, pa sam to sa vremenom sve lakše izdržavao. Sada živim i stvaram u mirnom razdoblju.


Koliko je važan odnos umjetnika prema medijima, tržištu, javnosti?
Odnos medija i umjetnika izuzetno je važan. Mediji mogu promovirati umjetnika i osnažiti njegovu likovnu vrijednost. Međutim, prije toga odnosa ipak treba stvoriti opus. Stvarati jednokratnu galamu oko nečeg nema smisla, a jedina konstanta u umjetnosti treba biti rad i stvaranje.


Jeste li naslikali sve što ste htjeli?
Naravno da nisam, da bih u tome uspio trebam dva svoja života. Ali lijepo je o tome sanjati.


Koliko se čovjek mijenja zajedno s umjetničkim razvojem, recimo kroz protek nekih pedesetak godina?
U svakom slučaju i stalno, čovjek se kroz vrijeme mijenja. Život ga oblikuje iz dana u dana, a tako se mijenjaju i njegove želje. Kod umjetnika, ostaje njegov rad kojim bilježi svoja promišljanja i životne mijene. To je ostavština vremena u kojem je živio, to je njegov oblik života i poslije života. Što ima ljepše i iskrenije od toga?


Razgovor sa Josipom Kontom za časopis za kulturu, Hrvatsko Slovo, vodio je pjesnik i pisac, g. Miroslav Pelikan.

Što je u novo u atelieru?

 


Akademski slikar Josip Konta ( rođen je 1946.g. u Livnu, u Zagrebu je diplomirao na ALU 1972. g. iduće dvije godine boravi u Majstorskoj radionici A. Augustinčića, dugi niz godina djeluje kao samostalni umjetnik, realizirao niz značajnih ciklusa, izlagao na brojnim samostalnim izložbama ) ovih je mjeseci u punome zamahu posvećujući sve svoje vrijeme novome ciklusu u tehnici suhoga pastela.


Što je novo u atelijeru?
U zadnje vrijeme sam dosta posvećen pastelu, suhom pastelu. Slikam od raznolikih veduta Zagreba, preko pejzaža, do motiva konja, konji u igri, taj motiv jako volim.


Što mora posjedovati određeni motiv da Vas privuče?
Najprije moram biti raspoložen za određeni motiv, tada ga i radim. Najradije radim na motivu koji se temelji na mom spontanom odabiru, konji, ljudi, kompozicije.


Ima li ime novi ciklus ime?
Za sada još ne. No, važno je kod njega istaknuti da dio pastela prenosim i na serigrafije. Tako će Zagreb biti izveden u jednoj seriji od nekih petnaestak motiva. Od Katedrale, preko Strossmayerovog šetališta, Kazalište i drugo.


Često se pastel koristi kao priprema za ulje. No, najprije, što Vam je donio suhi pastel?
Dakle, brzinu koja omogućuje kreativnost u izražavanju , postoje razne mogućnosti. Papir već odabirom boje nudi posebnost podloge, tako da se vrlo lijepo može iskombinirati crtež i podloga.


Koliko ste do danas realizirali pastela?
Negdje, nešto više od tridesetak. I dalje intenzivno radim na pastelu, no kada se pomalo zamorim od njega, onda se okrećem ulju, pa je tako u proteklom razdoblju nastalo i nekoliko ulja. Da ne zaboravim, ne prekidam niti rad na skulpturi, figure konja. I njih je nastalo nekoliko u proteklom razdoblju. Znate, stalno razmišljam o skulpturi i namjeravam joj se ozbiljno vratiti kada završim ovaj ciklus pastela.


Praktično, kontinuirano radite i pastel i ulje i skulpture?
Tako je, kontinurano radim sve ono što sam davno započeo. Nastavljam rad na figuraciji, rad u atelijeru me jako veseli. Pazim na formu, volim dinamični pokret. Pokret mi je osobito intrigantan, još kada na konja dodate jahače, otvaraju se mnoge mogućnosti.


Recite nešto i o uljima.
Iznimno volim te svoje „ grupe „.. One su uvijek u prostoru, u šetnji, u traženju.


Kada ćemo imasti prigodu vidjeti i ponešto od novijih radova na izložbi?
Dugo razmišljam najprije o slojevitoj izložbi skulptura. No, rekao bih da je važnije od izlaganja sam rad. Umjetnik mora stalno biti u kontaktu s materijalom. Priznajem da me ponekad začudi određena izložba, izloženi radovi. Naime, pitam se, je li im tamo mjesto.


Je li kod Vas nazočna dilema. Naime, izlagati samo pojedine cikluse ili ukomponirati zajednički postav?
Da, dilema je uvijek tu. Umjetnik je stalno na kušnji. Znate, bit umjetnosti je rad, a kada završim sliku, pitam se, je li mi ona trebala ovakva kakva je, možda je trebala ipak biti drugačija. Umjetnik mora biti kritičan. S druge strane, važno je da umjetnik ima svoj stav i da ga se drži. Ja ću uskoro sedamdeset godina i ponekad se pitam je li bi što mijenjao u svom radu.


Razgovor sa Josipom Kontom za časopis za kulturu, Hrvatsko Slovo, vodio je pjesnik i pisac, g. Miroslav Pelikan.

Što je u novo u atelieru?

 


Akademski slikar Josip Konta ( rođen je 1946.g. u Livnu, u Zagrebu je diplomirao na ALU 1972. g. iduće dvije godine boravi u Majstorskoj radionici A. Augustinčića, dugi niz godina djeluje kao samostalni umjetnik, realizirao niz značajnih ciklusa, izlagao na brojnim samostalnim izložbama ) ovih je mjeseci u punome zamahu posvećujući sve svoje vrijeme novome ciklusu u tehnici suhoga pastela.


Što je novo u atelijeru?
U zadnje vrijeme sam dosta posvećen pastelu, suhom pastelu. Slikam od raznolikih veduta Zagreba, preko pejzaža, do motiva konja, konji u igri, taj motiv jako volim.


Što mora posjedovati određeni motiv da Vas privuče?
Najprije moram biti raspoložen za određeni motiv, tada ga i radim. Najradije radim na motivu koji se temelji na mom spontanom odabiru, konji, ljudi, kompozicije.


Ima li ime novi ciklus ime?
Za sada još ne. No, važno je kod njega istaknuti da dio pastela prenosim i na serigrafije. Tako će Zagreb biti izveden u jednoj seriji od nekih petnaestak motiva. Od Katedrale, preko Strossmayerovog šetališta, Kazalište i drugo.


Često se pastel koristi kao priprema za ulje. No, najprije, što Vam je donio suhi pastel?
Dakle, brzinu koja omogućuje kreativnost u izražavanju , postoje razne mogućnosti. Papir već odabirom boje nudi posebnost podloge, tako da se vrlo lijepo može iskombinirati crtež i podloga.


Koliko ste do danas realizirali pastela?
Negdje, nešto više od tridesetak. I dalje intenzivno radim na pastelu, no kada se pomalo zamorim od njega, onda se okrećem ulju, pa je tako u proteklom razdoblju nastalo i nekoliko ulja. Da ne zaboravim, ne prekidam niti rad na skulpturi, figure konja. I njih je nastalo nekoliko u proteklom razdoblju. Znate, stalno razmišljam o skulpturi i namjeravam joj se ozbiljno vratiti kada završim ovaj ciklus pastela.


Praktično, kontinuirano radite i pastel i ulje i skulpture?
Tako je, kontinurano radim sve ono što sam davno započeo. Nastavljam rad na figuraciji, rad u atelijeru me jako veseli. Pazim na formu, volim dinamični pokret. Pokret mi je osobito intrigantan, još kada na konja dodate jahače, otvaraju se mnoge mogućnosti.


Recite nešto i o uljima.
Iznimno volim te svoje „ grupe „.. One su uvijek u prostoru, u šetnji, u traženju.


Kada ćemo imasti prigodu vidjeti i ponešto od novijih radova na izložbi?
Dugo razmišljam najprije o slojevitoj izložbi skulptura. No, rekao bih da je važnije od izlaganja sam rad. Umjetnik mora stalno biti u kontaktu s materijalom. Priznajem da me ponekad začudi određena izložba, izloženi radovi. Naime, pitam se, je li im tamo mjesto.


Je li kod Vas nazočna dilema. Naime, izlagati samo pojedine cikluse ili ukomponirati zajednički postav?
Da, dilema je uvijek tu. Umjetnik je stalno na kušnji. Znate, bit umjetnosti je rad, a kada završim sliku, pitam se, je li mi ona trebala ovakva kakva je, možda je trebala ipak biti drugačija. Umjetnik mora biti kritičan. S druge strane, važno je da umjetnik ima svoj stav i da ga se drži. Ja ću uskoro sedamdeset godina i ponekad se pitam je li bi što mijenjao u svom radu.


Razgovor sa Josipom Kontom za časopis za kulturu, Hrvatsko Slovo, vodio je pjesnik i pisac, g. Miroslav Pelikan.

OSVRTI

Skulpture Josipa Konte (2017)

 


Akademski kipar Josip Konta (Livno 1946., poslije sarajevske Škole primijenjenih umjetnosti, diplomira na zagrebačkoj ALU 1972., 1974. završava kod A. Augustinčića dvogodišnju specijalku, autor niza spomenika i više iznimnih autorskih ciklusa, izlagao na brojnim samostalnim i grupnim izložbama) neprijeporno je jedno od istaknutijih imena suvremene hrvatske likovne scene, uvijek pomalo povučen kada je riječ o medijskim istupima, iznimno voli mir i tišinu svoga atelijera, u kojem, iako nije posve adekvatan i danas intenzivno radi, nastavljajući istraživanje i u slikarskim i u skulptorskim ciklusima.

Svakako temeljna karakteristika kiparskog rada i angažmana Josipa Konte jesu njegove brojne skulpture od pojedinih figura ( muškarac i žena) pa do njegovih omiljenih konjaničkih figura i naravno najsloženijeg dijela ciklusa, grupe.

Njegove brojne, tanke, vitke figure, naizgled gotovo cjelovitog, očuvanog korpusa, no kada se pomnije pogleda opažamo najprije položaj tijela, koje je gotovo mirno, statično, zaustavljeno u kretnji, u pokretu, u nekoj već zaboravljenoj sekundi, u primitku loše vijesti i kada sve miruje a um čovjeka grozničavi radi, razmišljajući što i kako dalje. Ne mora figuru moriti tegobna vijest žalosti zbog gubitka, možda jednostavno je ostao sam u okružen cijelim svijetom i kada zna, samo je on sam.

Zanimljivo je pripomenuti kako pojedine stajaće, uspravne figure imaju lice, tek u naznakama, druge su profiliranije, no gesta njihovih tijela dominantni je element.

Tada iznova opažamo neobičnu, neprirodnu necjelovitost tijela Kontinih figura. Jesu li te praznine na tijelu znaci i priznanje iznimne ljudske ranjivosti i slabosti ali i moguće nesposobnosti i nemoći da se podigne i glavu i suprostavi nadolazećim nedaćama?

Je li tijelo ustuknulo nakon nemoći uma, mučeći se s tipično egzistencijalističkim pitanjima, tko sam i što tražim, što mi nedostaje, što je i gdje je moj drugi ja?

Kao moguće rješenje, Konta gradi vrlo profinjene, iztrazito simboličke konjaničke figure sa snažnim, propetim konjima, čija snaga može pomoći čovjeku i odvesti ga ili vratiti natrag, u naturu, u prirodnost, u tu tako željenu stvarnost. Kontini konjanici vijore stijegom optimizma, sutrašnjice, hrabrosti i vjerovanja u sebe i svoje moći, njihova zajednička, spojena snaga daje nevjerojatnu moć i čovjeku i životinji.
Mogu li konjske sapi odvesti ranjivog čovjeka u prirodniji, sretniji svijet ili one mogu samo usmjeriti čovjeka prema putu za prirodnost, izvornost, čistoću? Konj, ta nevjerojatna plemenita životinja, koja je možda odlučila više puta od samog čovjeka o sudbini ljudi, čovječanstva u mnogim bitkama, ovdje je svojevrsni alter ego, gotovo nedostižan, neuhvatljiv , vjerojatno ponekad i neshvatljiv.

Ipak ključ svega je pokret, htijenje, želja za kretanjem, koja je prepoznatljivo uočljiva u seriji Kontinih skulptura, naime kretnja ili pokret povezuju i konja i jahača, tijelo i um osamljene figure, koji samo što se nije ukazao i dogodio.

Iako tijela miruju u njima je pomno skriven grčevito savijeni i napeti idući pokret, kretnja koja će uspravnu i nepomičnu figuru daleko ne odbaciti, već odnijeti, uostalom kao i veličanstveni konji, koji će strelovito pojuriti ususret nepoznatom i tajanstvenom.

Grupa, skup slučanih povezanih pojedinaca ili homogeno tijelo, prepletena udovima, čežnjom, strahom, krikom i grčem ili pak potpuno umirena u krugu nijemih tijela, pojavljuje se kao izuzetan motiv u opusu Josipa Konte s jednim novim elementom, osjeća se smirujuća atmosfera (ili su dostignuti ciljevi ili se pak tek dospjelo tamo odakle nema izlaza i sve je uzaludno) protkana uzaludnošću i iscrpljenosti.

Skulptorski opus akademskog kipara Josipa Konte obiman je i signifikantan, izvanredno važan u aktualnoj umjetničkoj produkciji i svakako bi ga valjalo, ozbiljno sagledati i razmotriti na velikoj retrospektivnoj izložbi, a koja bi nam neprijeporno omogućila dublji pogled i više razumijevanja i jednostavno čistijeg i jačeg doživljaja, jedinstven uvid u djelo , precizno uočavanje ritma unutarnjeg ustroja umjetnikovog duha i njegovog djela.

Miroslav Pelikan, novinar i književnik
Pisano za AkademijaArt, 02.05.2017. godine.


Skulpture Josipa Konte (2017)

 


Akademski kipar Josip Konta (Livno 1946., poslije sarajevske Škole primijenjenih umjetnosti, diplomira na zagrebačkoj ALU 1972., 1974. završava kod A. Augustinčića dvogodišnju specijalku, autor niza spomenika i više iznimnih autorskih ciklusa, izlagao na brojnim samostalnim i grupnim izložbama) neprijeporno je jedno od istaknutijih imena suvremene hrvatske likovne scene, uvijek pomalo povučen kada je riječ o medijskim istupima, iznimno voli mir i tišinu svoga atelijera, u kojem, iako nije posve adekvatan i danas intenzivno radi, nastavljajući istraživanje i u slikarskim i u skulptorskim ciklusima.

Svakako temeljna karakteristika kiparskog rada i angažmana Josipa Konte jesu njegove brojne skulpture od pojedinih figura ( muškarac i žena) pa do njegovih omiljenih konjaničkih figura i naravno najsloženijeg dijela ciklusa, grupe.

Njegove brojne, tanke, vitke figure, naizgled gotovo cjelovitog, očuvanog korpusa, no kada se pomnije pogleda opažamo najprije položaj tijela, koje je gotovo mirno, statično, zaustavljeno u kretnji, u pokretu, u nekoj već zaboravljenoj sekundi, u primitku loše vijesti i kada sve miruje a um čovjeka grozničavi radi, razmišljajući što i kako dalje. Ne mora figuru moriti tegobna vijest žalosti zbog gubitka, možda jednostavno je ostao sam u okružen cijelim svijetom i kada zna, samo je on sam.

Zanimljivo je pripomenuti kako pojedine stajaće, uspravne figure imaju lice, tek u naznakama, druge su profiliranije, no gesta njihovih tijela dominantni je element.

Tada iznova opažamo neobičnu, neprirodnu necjelovitost tijela Kontinih figura. Jesu li te praznine na tijelu znaci i priznanje iznimne ljudske ranjivosti i slabosti ali i moguće nesposobnosti i nemoći da se podigne i glavu i suprostavi nadolazećim nedaćama?

Je li tijelo ustuknulo nakon nemoći uma, mučeći se s tipično egzistencijalističkim pitanjima, tko sam i što tražim, što mi nedostaje, što je i gdje je moj drugi ja?

Kao moguće rješenje, Konta gradi vrlo profinjene, iztrazito simboličke konjaničke figure sa snažnim, propetim konjima, čija snaga može pomoći čovjeku i odvesti ga ili vratiti natrag, u naturu, u prirodnost, u tu tako željenu stvarnost. Kontini konjanici vijore stijegom optimizma, sutrašnjice, hrabrosti i vjerovanja u sebe i svoje moći, njihova zajednička, spojena snaga daje nevjerojatnu moć i čovjeku i životinji.
Mogu li konjske sapi odvesti ranjivog čovjeka u prirodniji, sretniji svijet ili one mogu samo usmjeriti čovjeka prema putu za prirodnost, izvornost, čistoću? Konj, ta nevjerojatna plemenita životinja, koja je možda odlučila više puta od samog čovjeka o sudbini ljudi, čovječanstva u mnogim bitkama, ovdje je svojevrsni alter ego, gotovo nedostižan, neuhvatljiv , vjerojatno ponekad i neshvatljiv.

Ipak ključ svega je pokret, htijenje, želja za kretanjem, koja je prepoznatljivo uočljiva u seriji Kontinih skulptura, naime kretnja ili pokret povezuju i konja i jahača, tijelo i um osamljene figure, koji samo što se nije ukazao i dogodio.

Iako tijela miruju u njima je pomno skriven grčevito savijeni i napeti idući pokret, kretnja koja će uspravnu i nepomičnu figuru daleko ne odbaciti, već odnijeti, uostalom kao i veličanstveni konji, koji će strelovito pojuriti ususret nepoznatom i tajanstvenom.

Grupa, skup slučanih povezanih pojedinaca ili homogeno tijelo, prepletena udovima, čežnjom, strahom, krikom i grčem ili pak potpuno umirena u krugu nijemih tijela, pojavljuje se kao izuzetan motiv u opusu Josipa Konte s jednim novim elementom, osjeća se smirujuća atmosfera (ili su dostignuti ciljevi ili se pak tek dospjelo tamo odakle nema izlaza i sve je uzaludno) protkana uzaludnošću i iscrpljenosti.

Skulptorski opus akademskog kipara Josipa Konte obiman je i signifikantan, izvanredno važan u aktualnoj umjetničkoj produkciji i svakako bi ga valjalo, ozbiljno sagledati i razmotriti na velikoj retrospektivnoj izložbi, a koja bi nam neprijeporno omogućila dublji pogled i više razumijevanja i jednostavno čistijeg i jačeg doživljaja, jedinstven uvid u djelo , precizno uočavanje ritma unutarnjeg ustroja umjetnikovog duha i njegovog djela.

Miroslav Pelikan, novinar i književnik
Pisano za AkademijaArt, 02.05.2017. godine.


Ecce Homo (1983)

 

 

Likovna umjetnost i samim je svojim nazivom vezana uz pojam lika od iskona sve do današnjih dana kad semiotika traži i pretpostavlja kao “condicio sine qua non“ vlastitosti očitosti znaka. Znakovitost tako ostaje testom. A taj znak biva "geometrijskim mjestom".

U topologiju i tipologiju “sculpturae croatae contemporaneae“ Josip Konta upisao se je vlastitim rukopisom čiste forme još u prvom nastupu u zagrebačkom Salonu mladih. Bio je đak nedavno preminulog Vale Michiellija, ispitao svoj metier kao suradnik Antuna Augustinčića, a potvrdio ga još kao višegodišnji voditelj Ljevaonice umjetnina ALU. 

U desetljeću svog javnog djelovanja priredio je četiri samostalne izložbe te stekao samosvijest profesionalca. Njegov je signum bio i ostao isti: ljudsko tijelo, uspravan čovjek. Pod tom je zastavom ovaj akademski kipar vojevao, propinjao se i padao pod križem bremena vremena što donosi neumitnost potištenosti do bezdana bespuća, ali nađe gotovo očajničku snagu uzgona u nove prostore smjelih uzleta i svijet mašte. Jer samo nad vratima pakla čovjeku koji hoda otvaraju se vedrine pravih nadahnuća i život vraća izgubljenu puninu i cijelost.

Ta prvenstveno kiparska viđenja očituju se gotovo isto tako sugestivno i u novijem razdoblju (od posljednje izložbe prije pet godina) i u slikama. I u njima varira ista tema Čovjeka i Žene, samih, u skupu, u skupinama i u mnoštvu, zaustavljeni ili u majstorski izvedenom pokretu. Djela koja nas prilazeći k nama obogaćuju plemenitošću patnje i boli, ljepote i maštovitosti. Od zanosa Pjesnika i dna naše Jame. To je to: Eto Obitelji Čovjekove “Family of Man“ da parafraziramo slavnu izložbu UNESCO-a.

Konta je ustrajao ovih desetak, petnaestak godina sam u žrvnju svog martirija na mrtvoj straži, sebe braneći svoj i naš svijet ne davši se zavesti zavodničkim zvukovima sirena pomodnosti. Zato mu i vjerujemo.

 Boro Pavlović (*1922 - †2001),
 pjesnik, esejist, likovni i književni kritičar i libretist


Ecce Homo (1983)

 

 

Likovna umjetnost i samim je svojim nazivom vezana uz pojam lika od iskona sve do današnjih dana kad semiotika traži i pretpostavlja kao “condicio sine qua non“ vlastitosti očitosti znaka. Znakovitost tako ostaje testom. A taj znak biva "geometrijskim mjestom".

U topologiju i tipologiju “sculpturae croatae contemporaneae“ Josip Konta upisao se je vlastitim rukopisom čiste forme još u prvom nastupu u zagrebačkom Salonu mladih. Bio je đak nedavno preminulog Vale Michiellija, ispitao svoj metier kao suradnik Antuna Augustinčića, a potvrdio ga još kao višegodišnji voditelj Ljevaonice umjetnina ALU. 

U desetljeću svog javnog djelovanja priredio je četiri samostalne izložbe te stekao samosvijest profesionalca. Njegov je signum bio i ostao isti: ljudsko tijelo, uspravan čovjek. Pod tom je zastavom ovaj akademski kipar vojevao, propinjao se i padao pod križem bremena vremena što donosi neumitnost potištenosti do bezdana bespuća, ali nađe gotovo očajničku snagu uzgona u nove prostore smjelih uzleta i svijet mašte. Jer samo nad vratima pakla čovjeku koji hoda otvaraju se vedrine pravih nadahnuća i život vraća izgubljenu puninu i cijelost.

Ta prvenstveno kiparska viđenja očituju se gotovo isto tako sugestivno i u novijem razdoblju (od posljednje izložbe prije pet godina) i u slikama. I u njima varira ista tema Čovjeka i Žene, samih, u skupu, u skupinama i u mnoštvu, zaustavljeni ili u majstorski izvedenom pokretu. Djela koja nas prilazeći k nama obogaćuju plemenitošću patnje i boli, ljepote i maštovitosti. Od zanosa Pjesnika i dna naše Jame. To je to: Eto Obitelji Čovjekove “Family of Man“ da parafraziramo slavnu izložbu UNESCO-a.

Konta je ustrajao ovih desetak, petnaestak godina sam u žrvnju svog martirija na mrtvoj straži, sebe braneći svoj i naš svijet ne davši se zavesti zavodničkim zvukovima sirena pomodnosti. Zato mu i vjerujemo.

 Boro Pavlović (*1922 - †2001),
 pjesnik, esejist, likovni i književni kritičar i libretist


Razigrani pokreti (1978)

 

 

Nova faza plastičnog doživljaja kojom se Josip Konta predstavlja izrazito je u znaku razigranih pokreta. Tijela koja skulptor promatra i interpretira zatečena su trenucima spontane geste i odaju svoju neraskidivu povezanost s fiktivnim svijetom okolice. U toj atmosferi stvarnih i zamišljenih događanja izrasta pred promatračevim očima fabula kao rezultat sugestivnih kretnji i prirodnih pozicija. 

 Josip Konta pripada generaciji mladih kipara što se afirmirala početkom osmog decenija ustrajući u revalorizaciji figurativnog. Zasade i utjecaje što ih je ponio s Akademije likovnih umjetnosti i kasnije produbio u Majstorskoj radionici prof. Antuna Augustinčića, postupno savladava da bi posljednjih godina izgradio svoj specifičan likovni govor. 

Zaokupljen čovjekom on ga promatra u realitetu njegove rastrganosti svakodnevnom problematikom. To psihičko suosjećanje prenosi i u materiju modelirajući likove snažnim, gustim i nervoznim grumenima. Za njega identitet nije važan pa svi ti likovi ostaju lišeni individualnosti, ali zato raste akcentuacija osnovne sadržajno problemske misli. U takvoj situaciji težnja se razvija prema fiksiranju pojma totalitet. 

Proces prati autorova sklonost izduživanju figure i stvaranju dojma fizičke askeze, zatim prema potenciranju konture kao određenog tumača duhovnog stanja i prema rastvaranju prostoru kao neprekinutom kontaktu sa životom svakodnevnice. Vođen takvim nastojanjima skulptor u ljudskom tijelu ne traži ni ljepotu ni ružnoću  već istinu. Ona se kao takva pojavljuje u pokretima njegovih figura bilo da oni odražavaju grč borbe za postojanje ili nježnost ljubavnog zagrljaja. 

Ciklus figura, skupina i reljefa s temama esencijalnih ljudskih zaokupljenosti izraženih uvjerljivim pokretima, otvara pred kiparom Josipom Kontom širok prostor istraživanja u domeni fiksacije fizičke i psihičke nerazdvojenosti životnih istina i likovnih vizija.


 Juraj Baldani (*1922 - †2010),
 novinar, likovni kritičar i književnik




Razigrani pokreti (1978)

 

 

Nova faza plastičnog doživljaja kojom se Josip Konta predstavlja izrazito je u znaku razigranih pokreta. Tijela koja skulptor promatra i interpretira zatečena su trenucima spontane geste i odaju svoju neraskidivu povezanost s fiktivnim svijetom okolice. U toj atmosferi stvarnih i zamišljenih događanja izrasta pred promatračevim očima fabula kao rezultat sugestivnih kretnji i prirodnih pozicija. 

 Josip Konta pripada generaciji mladih kipara što se afirmirala početkom osmog decenija ustrajući u revalorizaciji figurativnog. Zasade i utjecaje što ih je ponio s Akademije likovnih umjetnosti i kasnije produbio u Majstorskoj radionici prof. Antuna Augustinčića, postupno savladava da bi posljednjih godina izgradio svoj specifičan likovni govor. 

Zaokupljen čovjekom on ga promatra u realitetu njegove rastrganosti svakodnevnom problematikom. To psihičko suosjećanje prenosi i u materiju modelirajući likove snažnim, gustim i nervoznim grumenima. Za njega identitet nije važan pa svi ti likovi ostaju lišeni individualnosti, ali zato raste akcentuacija osnovne sadržajno problemske misli. U takvoj situaciji težnja se razvija prema fiksiranju pojma totalitet. 

Proces prati autorova sklonost izduživanju figure i stvaranju dojma fizičke askeze, zatim prema potenciranju konture kao određenog tumača duhovnog stanja i prema rastvaranju prostoru kao neprekinutom kontaktu sa životom svakodnevnice. Vođen takvim nastojanjima skulptor u ljudskom tijelu ne traži ni ljepotu ni ružnoću  već istinu. Ona se kao takva pojavljuje u pokretima njegovih figura bilo da oni odražavaju grč borbe za postojanje ili nježnost ljubavnog zagrljaja. 

Ciklus figura, skupina i reljefa s temama esencijalnih ljudskih zaokupljenosti izraženih uvjerljivim pokretima, otvara pred kiparom Josipom Kontom širok prostor istraživanja u domeni fiksacije fizičke i psihičke nerazdvojenosti životnih istina i likovnih vizija.


 Juraj Baldani (*1922 - †2010),
 novinar, likovni kritičar i književnik




Pošaljite upit

Ukoliko ste zainteresirani dovesti izložbu u Vaš prostor, slobodno nas kontaktirajte i pošaljite nam Vaše prijedloge kroz kontakt obrazac.

Popunite ovo polje
Popunite ovo polje
Popunite ovo polje
Popunite ovo polje
Invalid Input

info@josipkontaart.hr

0385915104004

Sigurnost kupnje garantiraju

mcvisamaestro1

visa verified
mastercard securecode1

 MasterCard, Visa AM - obročno plaćanje od 2 do 12 obroka

logo josipkontaart

Plaćajte s najpopularnijim servisom za online kupnju

 

PayPal Acceptance Mark