BIOGRAFIJA I RAZGOVORI
Josip Konta (18. svibnja 1946. - 7. prosinca 2023.) bio je istaknuti hrvatski kipar i slikar čija je umjetnost obogatila kulturnu scenu Hrvatske i inozemstva. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1972. godine, a zatim je nastavio svoje obrazovanje kroz postdiplomski studij kao suradnik u majstorskoj radionici profesora Antuna Augustinčića od 1972. do 1974. godine.
Tijekom razdoblja od 1974. do 1977. godine, obnašao je dužnost direktora Ljevaonice umjetnina pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Nakon tog razdoblja, Josip Konta je živio i radio kao samostalni umjetnik u Zagrebu, gdje je svojim izvanrednim talentom i strašću za umjetnost ostavio dubok trag.
Njegova djela su bila izložena na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu, te su pronašla svoje mjesto kako u Hrvatskoj, tako i u privatnim zbirkama širom svijeta. Josip Konta je preminuo 7. prosinca 2023. godine, ali njegovo nasljeđe u svijetu umjetnosti ostaje živo, a njegova umjetnička ostvarenja i dalje će inspirirati generacije budućih umjetnika i ljubitelja umjetnosti.
RAZGOVORI
OSVRTI
RAZGOVORI
Intervju za časopis On time (ljeto 2023)
Umjetnik Josip Konta: Svoj umjetnički potpis povezao bih s Omega De Ville Tourbillonom
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski kipar i slikar osvrnuo se na pet desetljeća vlastitog umjetničkog stvaranja.
Za umjetnike kažu da nikada ne prestaju stvarati. Ako pogledamo Josipa Kontu, onda u toj rečenici svakako ima istine. Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski kipar i slikar nedavno je zagazio u 77. godinu života, no među njegovim prstima se i dalje mogu pronaći tragovi gipsa.
Trenutno radi na skulpturi konja većeg formata, visine otprilike 120 centimetara.
Iako je u zadnjih pet desetljeća stvorio širok opus radova, od skulptura, ulja na platnu, crteža i grafika, i dalje se trudi pomaknuti granicu svog stvaralaštva.
Konkretno, trenutno želi istražiti kako će se elementi modeliranja skulpture njegovog konja ponašati na većoj skali. Čak je i odlučio eksperimentirati s tehnikom završne obrade površine, metodom koja je za njega nešto sasvim novo.
- Po prvi sam puta primijenio apstraktnu gravuru kao završnu obradu kako bih postigao dinamičku teksturu površine i time dodatno obogatio vizualni doživljaj skulpture. Trenutno dovršavam gipsani model, a planiram da će konačni materijal biti bronca – kaže nam te dodaje da kod njega stvaranje nikada ne prestaje.
UMJETNOST NIJE KARIJERA
Usudili smo se zatim pitati želi sa spomenutom skulpturom završiti svoju karijeru, no brzo nas je ispravio da umjetnost nije karijera, već stil života. Kako kaže, svaki rad koji je napravio i koji će napraviti sadrži dio njega, stoga ne vidi kraj svome umjetničkom putu.
- Moja umjetnost je utkana u svaki aspekt mog života, kao i u živote moje supruge i mojih sinova. Svaki rad je kao dio jedne priče koja se neprestano razvija i evoluira, za vrijeme mog života i nakon njega. Dakle, ne postoji jedan rad s kojim bih želio završiti karijeru, jer za mene i moju umjetnost nema kraja na ovom putovanju – govori Konta.
S obzirom na to da živimo u digitalnom svijetu gdje pažnja gledatelja traje kraće od minute, odlučili smo popričati s čovjekom koji je cijeli svoj život posvetio klasičnoj umjetnosti. Njegov nedavni rođendan bio nam je idealni izgovor da zavirimo u um jednog od osebujnih hrvatskih umjetnika koji obožava aktove i motiv konja.
Krenut ćemo od samog početka. U njegovom slučaju to je 1959. godina, kada je imao samo 13 godina, jer upravo je tada odlučio da se želi baviti umjetnošću.
- Ljubav prema stvaranju umjetnosti, a posebno kiparstvu, tinjala je u meni otkad znam za sebe. Sjećam se kako me spomenik Antuna Augustinčića “Nošenje ranjenika”, koji je postavljen u Livnu početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, potaknuo da pokušam izrađivati vlastite skulpture – prisjeća se Konta.
Upisao je Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, nakon čega se uputio u Zagreb na Akademiju likovnih umjetnosti.
Naposljetku je postao prvi akademski kipar iz livanjskog kraja, koji je prilično plodan po pitanju uglednih likovnih umjetnika, kao što su Jurkić, Marjanović, Šeremet, Šiško, Propadalo, Vlašić, Anić…
UMJETNIČKI UNIVERZUM
Sudbina ga je na kraju spojila s Augustinčićem, tim istim čovjekom čiji ga je kip inspirirao da izradi prvu skulpturu. Završio je njegovu majstorsku radionicu i surađivao s njim na nekim projektima, no razišli su se zbog različitih stavova. Zadnji njihov zajednički rad je “Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu”, na kojemu je Konta bio angažiran na dijelu reljefa, iako, veli, da nije na kraju naveden kao suradnik.
Od tih dana prošlo je više od pet desetljeća i njegov se umjetnički opus izuzetno obogatio i proširio.
Njegovi su radovi trenutno izloženi u njegovom ateljeu smještenom u samom centru Zagreba, točnije na adresi Dalmatinska ulica 7. Nalazi se u preuređenom preko 100 godina starom industrijskom prostoru ispunjenim raznim umjetničkim djelima, kao i detaljima koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Pojedini promatrači prozvali su ga njegovim “umjetničkim univerzumom”, no za razliku od svemira, u njemu nema nikakvih tajni. One se, kaže, kriju samo u njegovim djelima.
- U svoje umjetnine utkao sam sva svoja unutarnja stanja, osjećaje i razne krize, ne otkrivajući ih nikome osim obitelji koja je živjela uz moju umjetnost. Umjetnost mi je omogućila da ta stanja podijelim s drugima na suptilan i enigmatičan način. Tako da je zapravo sve prilično transparentno, ali u umjetničkom svijetu, tajna je ponekad samo odabrati ispavan kut gledanja – govori Konta.
UNIŠTENJE SKULPTURA
Iako, priznaje, put do ateljea nije bio ni najmanje lagan. U svojoj ranoj umjetničkoj karijeri, tijekom sedamdesetih godina, kao mlad i buntovan umjetnik, uništio je desetak svojih skulptura. Glavni razlog za to bio je nedostatak prostora za čuvanje. Zadržao je svega četiri skulpture iz te rane faze, i to samo one za koje je pronašao prostor u svom stanu. Također, preslikavao je određeni broj slika. Njegova supruga, veli, se često užasavala tih odluka i uspjela je spasiti dosta uradaka.
No, navodi, u toj ranoj fazi, često nije imao dovoljno novca za kupnju dodatnih platna pa je ponekad morao žrtvovati neku sliku kako bi dobio prostor za novu inspiraciju.
- Danas, gledajući unatrag, osjećam donekle žaljenje zbog tih odluka. Međutim, te situacije su također bile dio mog umjetničkog razvoja i sazrijevanja te su oblikovale umjetnika kakav sam danas – ističe.
Jedan motiv koji svakako dominira kroz njegov cijeli umjetnički vijek su konji. Kako dolazi iz Livna, odmalena je okružen tim moćnim životinjama koje i dan danas slobodno trče po livanjskim livadama. U njegovim očima, konj simbolizira zemaljsku snagu i ljepotu, simbol čovjekovog savršenog odraza - one željene, bolje unutarnje projekcije nas samih koju je u realnosti često teško, pa čak i nemoguće postići.
- Konj, s kojim sam uspostavio vezu još u ranom djetinjstvu, predstavlja izvrstan motiv za istraživanje ljudskog idealnog odraza. Kroz svoja djela istražujem teme otuđenosti, različita stanja ljudskog duha, čovjekovu poziciju u društvu, naše unutarnje konflikte koji prate suvremeno društvo – pojašnjava nam te dodaje da, za njega, snažno umjetničko djelo mora nositi svoju jedinstvenu energiju i poruku, te ostaviti dubok utjecaj na promatrača kako bi ga smatrao posebnim.
Međutim, Konta podržava potpunu slobodu promatrača u interpretaciji njegovih skulptura, prihvaćajući pritom kako je svako tumačenje djela uvjetovano osobnim doživljajem svakog pojedinca, u skladu s njegovim životnim iskustvima i poimanjem svijeta.
Umjetnost je, ističe, zaista prisutna u svemu, pa i u satovima gdje se manifestira kroz estetiku, kreativnost i inovativnost dizajna, kao i kroz preciznost, inženjersku vještinu i znanje potrebno za stvaranje funkcionalnog i pouzdanog mehanizma. Osim toga, veli, satovi nose i dublju filozofsku dimenziju vezanu uz vrijeme i njegov utjecaj na naš život, povezujući nas na taj način s univerzalnim pitanjima o vremenu i našoj ulozi u svijetu.
UMJETNIČKI POTPIS
Tako se i prisjetio svog prvog sata, proizvođača satova Raketa, kojeg je kupio ranih 60-ih godina prošlog stoljeća. Ne sjeća se više naziva modela, ali kaže da se radilo o ruskom mehaničkom satu koji mu je ostao u sjećanju zbog svoje kvalitete i pouzdanosti. Ipak, da mora jedan sat povezati sa svojim umjetničkim potpisom, kaže da bi to svakako bio Omega De Ville Tourbillon.
- Taj sat je jedan od primjera kako se umjetnost i tehnologija mogu isprepletati i stvoriti nešto jedinstveno i inspirativno. U tom smislu, i moj kiparski rad nastoji postići upravo to - stvoriti umjetničko djelo koje će inspirirati druge – govori Konta.
SKRIVENA POEZIJA
Priča o satovima vratila nas je na neizbježno pitanje prolaznosti vremena. Upitali smo ga za kraj po kojemu bi djelu volio ostati zapamćen, no nije nam mogao izdvojiti niti jedno jer, veli, svako od njih predstavlja dio njega i njegova umjetničkog putovanja. Umjesto toga, želi ostati upamćen po cjelokupnom opusu i doprinosu umjetničkom svijetu.
Ipak, na pragu osmog desetljeća svoga života, otkrio nam je jedan do sada skriven dio svog umjetničkog stvaralaštva – poeziju.
- Počeo sam pisati poeziju još davne 1977. godine, sjećam se, za jednog kišovitog dana, kada sam se doselio u Novi Zagreb. Tada sam poeziju pisao prvenstveno kao način introspekcije – kao sredstvo za istraživanje i razumijevanje svojih misli i osjećaja. Poezija mi je pružila mogućnost da izrazim osobne emocije koje nisam nužno želio podijeliti sa širom publikom. Bio je to intimni dio mene koji sam želio sačuvati za sebe, ali koji mi je istovremeno služio kao terapija. Danas, kada se osvrnem na te pjesme, vidim koliko su mi bile važne i koliko su zapravo utjecale na moje kasnije radove – kaže nam Konta, no dodaje da je svjestan da će se ta poezija jednoga dana, kada za to dođe pravo vrijeme, zasigurno objaviti.
Dio odabranih radova Josipa Konte mogu se pogledati na sad već tradicionalnim izložbama u galerijama u vrhunskim hotelima Bellevue i Boutique Hotel Alhambra na otoku Lošinju.
Tekst: Mak Bučela
Intervju za časopis On time (ljeto 2023)
Umjetnik Josip Konta: Svoj umjetnički potpis povezao bih s Omega De Ville Tourbillonom
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski kipar i slikar osvrnuo se na pet desetljeća vlastitog umjetničkog stvaranja.
Za umjetnike kažu da nikada ne prestaju stvarati. Ako pogledamo Josipa Kontu, onda u toj rečenici svakako ima istine. Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski kipar i slikar nedavno je zagazio u 77. godinu života, no među njegovim prstima se i dalje mogu pronaći tragovi gipsa.
Trenutno radi na skulpturi konja većeg formata, visine otprilike 120 centimetara.
Iako je u zadnjih pet desetljeća stvorio širok opus radova, od skulptura, ulja na platnu, crteža i grafika, i dalje se trudi pomaknuti granicu svog stvaralaštva.
Konkretno, trenutno želi istražiti kako će se elementi modeliranja skulpture njegovog konja ponašati na većoj skali. Čak je i odlučio eksperimentirati s tehnikom završne obrade površine, metodom koja je za njega nešto sasvim novo.
- Po prvi sam puta primijenio apstraktnu gravuru kao završnu obradu kako bih postigao dinamičku teksturu površine i time dodatno obogatio vizualni doživljaj skulpture. Trenutno dovršavam gipsani model, a planiram da će konačni materijal biti bronca – kaže nam te dodaje da kod njega stvaranje nikada ne prestaje.
UMJETNOST NIJE KARIJERA
Usudili smo se zatim pitati želi sa spomenutom skulpturom završiti svoju karijeru, no brzo nas je ispravio da umjetnost nije karijera, već stil života. Kako kaže, svaki rad koji je napravio i koji će napraviti sadrži dio njega, stoga ne vidi kraj svome umjetničkom putu.
- Moja umjetnost je utkana u svaki aspekt mog života, kao i u živote moje supruge i mojih sinova. Svaki rad je kao dio jedne priče koja se neprestano razvija i evoluira, za vrijeme mog života i nakon njega. Dakle, ne postoji jedan rad s kojim bih želio završiti karijeru, jer za mene i moju umjetnost nema kraja na ovom putovanju – govori Konta.
S obzirom na to da živimo u digitalnom svijetu gdje pažnja gledatelja traje kraće od minute, odlučili smo popričati s čovjekom koji je cijeli svoj život posvetio klasičnoj umjetnosti. Njegov nedavni rođendan bio nam je idealni izgovor da zavirimo u um jednog od osebujnih hrvatskih umjetnika koji obožava aktove i motiv konja.
Krenut ćemo od samog početka. U njegovom slučaju to je 1959. godina, kada je imao samo 13 godina, jer upravo je tada odlučio da se želi baviti umjetnošću.
- Ljubav prema stvaranju umjetnosti, a posebno kiparstvu, tinjala je u meni otkad znam za sebe. Sjećam se kako me spomenik Antuna Augustinčića “Nošenje ranjenika”, koji je postavljen u Livnu početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, potaknuo da pokušam izrađivati vlastite skulpture – prisjeća se Konta.
Upisao je Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, nakon čega se uputio u Zagreb na Akademiju likovnih umjetnosti.
Naposljetku je postao prvi akademski kipar iz livanjskog kraja, koji je prilično plodan po pitanju uglednih likovnih umjetnika, kao što su Jurkić, Marjanović, Šeremet, Šiško, Propadalo, Vlašić, Anić…
UMJETNIČKI UNIVERZUM
Sudbina ga je na kraju spojila s Augustinčićem, tim istim čovjekom čiji ga je kip inspirirao da izradi prvu skulpturu. Završio je njegovu majstorsku radionicu i surađivao s njim na nekim projektima, no razišli su se zbog različitih stavova. Zadnji njihov zajednički rad je “Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu”, na kojemu je Konta bio angažiran na dijelu reljefa, iako, veli, da nije na kraju naveden kao suradnik.
Od tih dana prošlo je više od pet desetljeća i njegov se umjetnički opus izuzetno obogatio i proširio.
Njegovi su radovi trenutno izloženi u njegovom ateljeu smještenom u samom centru Zagreba, točnije na adresi Dalmatinska ulica 7. Nalazi se u preuređenom preko 100 godina starom industrijskom prostoru ispunjenim raznim umjetničkim djelima, kao i detaljima koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Pojedini promatrači prozvali su ga njegovim “umjetničkim univerzumom”, no za razliku od svemira, u njemu nema nikakvih tajni. One se, kaže, kriju samo u njegovim djelima.
- U svoje umjetnine utkao sam sva svoja unutarnja stanja, osjećaje i razne krize, ne otkrivajući ih nikome osim obitelji koja je živjela uz moju umjetnost. Umjetnost mi je omogućila da ta stanja podijelim s drugima na suptilan i enigmatičan način. Tako da je zapravo sve prilično transparentno, ali u umjetničkom svijetu, tajna je ponekad samo odabrati ispavan kut gledanja – govori Konta.
UNIŠTENJE SKULPTURA
Iako, priznaje, put do ateljea nije bio ni najmanje lagan. U svojoj ranoj umjetničkoj karijeri, tijekom sedamdesetih godina, kao mlad i buntovan umjetnik, uništio je desetak svojih skulptura. Glavni razlog za to bio je nedostatak prostora za čuvanje. Zadržao je svega četiri skulpture iz te rane faze, i to samo one za koje je pronašao prostor u svom stanu. Također, preslikavao je određeni broj slika. Njegova supruga, veli, se često užasavala tih odluka i uspjela je spasiti dosta uradaka.
No, navodi, u toj ranoj fazi, često nije imao dovoljno novca za kupnju dodatnih platna pa je ponekad morao žrtvovati neku sliku kako bi dobio prostor za novu inspiraciju.
- Danas, gledajući unatrag, osjećam donekle žaljenje zbog tih odluka. Međutim, te situacije su također bile dio mog umjetničkog razvoja i sazrijevanja te su oblikovale umjetnika kakav sam danas – ističe.
Jedan motiv koji svakako dominira kroz njegov cijeli umjetnički vijek su konji. Kako dolazi iz Livna, odmalena je okružen tim moćnim životinjama koje i dan danas slobodno trče po livanjskim livadama. U njegovim očima, konj simbolizira zemaljsku snagu i ljepotu, simbol čovjekovog savršenog odraza - one željene, bolje unutarnje projekcije nas samih koju je u realnosti često teško, pa čak i nemoguće postići.
- Konj, s kojim sam uspostavio vezu još u ranom djetinjstvu, predstavlja izvrstan motiv za istraživanje ljudskog idealnog odraza. Kroz svoja djela istražujem teme otuđenosti, različita stanja ljudskog duha, čovjekovu poziciju u društvu, naše unutarnje konflikte koji prate suvremeno društvo – pojašnjava nam te dodaje da, za njega, snažno umjetničko djelo mora nositi svoju jedinstvenu energiju i poruku, te ostaviti dubok utjecaj na promatrača kako bi ga smatrao posebnim.
Međutim, Konta podržava potpunu slobodu promatrača u interpretaciji njegovih skulptura, prihvaćajući pritom kako je svako tumačenje djela uvjetovano osobnim doživljajem svakog pojedinca, u skladu s njegovim životnim iskustvima i poimanjem svijeta.
Umjetnost je, ističe, zaista prisutna u svemu, pa i u satovima gdje se manifestira kroz estetiku, kreativnost i inovativnost dizajna, kao i kroz preciznost, inženjersku vještinu i znanje potrebno za stvaranje funkcionalnog i pouzdanog mehanizma. Osim toga, veli, satovi nose i dublju filozofsku dimenziju vezanu uz vrijeme i njegov utjecaj na naš život, povezujući nas na taj način s univerzalnim pitanjima o vremenu i našoj ulozi u svijetu.
UMJETNIČKI POTPIS
Tako se i prisjetio svog prvog sata, proizvođača satova Raketa, kojeg je kupio ranih 60-ih godina prošlog stoljeća. Ne sjeća se više naziva modela, ali kaže da se radilo o ruskom mehaničkom satu koji mu je ostao u sjećanju zbog svoje kvalitete i pouzdanosti. Ipak, da mora jedan sat povezati sa svojim umjetničkim potpisom, kaže da bi to svakako bio Omega De Ville Tourbillon.
- Taj sat je jedan od primjera kako se umjetnost i tehnologija mogu isprepletati i stvoriti nešto jedinstveno i inspirativno. U tom smislu, i moj kiparski rad nastoji postići upravo to - stvoriti umjetničko djelo koje će inspirirati druge – govori Konta.
SKRIVENA POEZIJA
Priča o satovima vratila nas je na neizbježno pitanje prolaznosti vremena. Upitali smo ga za kraj po kojemu bi djelu volio ostati zapamćen, no nije nam mogao izdvojiti niti jedno jer, veli, svako od njih predstavlja dio njega i njegova umjetničkog putovanja. Umjesto toga, želi ostati upamćen po cjelokupnom opusu i doprinosu umjetničkom svijetu.
Ipak, na pragu osmog desetljeća svoga života, otkrio nam je jedan do sada skriven dio svog umjetničkog stvaralaštva – poeziju.
- Počeo sam pisati poeziju još davne 1977. godine, sjećam se, za jednog kišovitog dana, kada sam se doselio u Novi Zagreb. Tada sam poeziju pisao prvenstveno kao način introspekcije – kao sredstvo za istraživanje i razumijevanje svojih misli i osjećaja. Poezija mi je pružila mogućnost da izrazim osobne emocije koje nisam nužno želio podijeliti sa širom publikom. Bio je to intimni dio mene koji sam želio sačuvati za sebe, ali koji mi je istovremeno služio kao terapija. Danas, kada se osvrnem na te pjesme, vidim koliko su mi bile važne i koliko su zapravo utjecale na moje kasnije radove – kaže nam Konta, no dodaje da je svjestan da će se ta poezija jednoga dana, kada za to dođe pravo vrijeme, zasigurno objaviti.
Dio odabranih radova Josipa Konte mogu se pogledati na sad već tradicionalnim izložbama u galerijama u vrhunskim hotelima Bellevue i Boutique Hotel Alhambra na otoku Lošinju.
Tekst: Mak Bučela
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski kipar i slikar Josip Konta, istaknuto je ime aktualne likovne produkcije, autor je obimnog i složenog kiparsko slikarskog opusa.
Gospodine Konta, što je novo u atelijeru? Poznato je da Vi svaki dan boravite u radnom prostor i radite. Vidimo ovdje, u atelijeru nekoliko serija novih slika, niz ulja posvećenih moru, zatim nastavak istraživanja omiljenog motiva, a to je grupa, uz nešto aktova.
Moj radni prostor je ujedno i moj životni prostor. Pokušavam riješiti primjereni radni prostor, pravi atelijer u kojem bih mogao ponovo početi sa kiparenjem. Također, pripremam retrospektivnu izložbu svog kiparskog opusa te je preda mnom još puno posla. Što se tiče trenutnog slikarskog stvaralaštva, sve je to skromno, koliko sam prije radio. Radim polako, više razmišljam i promatram. Moram biti u pravom raspoloženju da bih radio.
Što Vaše iskustvo kaže, što je ključno u pristupu?
Najprije moram naći sadržaj, riječ je o motivu. Ako nema sadržaja, onda je moja ideja oskudna. Mora postojati izrazito htijenje. Nakon toga, najvažniji mi je odnos boja, zatim odnos svjetla i sjene.
Slikate uznemireno, burom prekriveno more.
Da, sfumato. Na ovim slikama nisu jaki kontrasti. No svejedno, more je uznemireno, kao pred neveru koja i nema veze sa vremenom, nego sa unutrašnjim stanjem iza kulisa, koje se projicira prema van i opominje nas.
Ne zanima Vas motiv mirnog mora?
Volio bih slikati mirno more, ali ja ga ne osjećam, osjećam ono što slikam i more je medij. Namjera mi je da gledatelja slika natjera na razmišljanje.
I dalje slikate motiv grupe, grupe ljudi.
Taj me motiv i danas jako privlači, radim evo, kompozicije s nekoliko figura, tri žene i jedan muškarac, ili grupa ljudi s konjanikom. Figure su uglavnom smještene u prirodi, izvan su svog obitavališta, izložene okolišu, u raznim dobima dana i u raznim situacijama, u razgovoru ili u šutnji. Najviše me interesira kompozicija jer ona proizvodi određeni događaj u kojem želim da se promatrač prepozna, ili ga pretpostavi.
Kontinuirano slikate akt.
Ne radim ga intenzivno, već povremeno mu se vratim. Aktove krasi pritajena erotičnost, uvijek sam se čuvao vulgarnosti.
Što je novo sa skulpturom?
Imam ideja, ali treba smoći snage i prostor za skulpturu. Pripremam se. Trenutno sam u fazi lijevanja mojih skulptura u bronci za predstojeću kiparsku retrospektivnu izložbu.
Planovi vezano na slikanje
Volio bih završiti seriju ulja na platnu formata 70 x 50 ili 80 x 60 cm, barem dvadesetak, pa ćemo vidjeti što dalje.
razgovor vodio: Miroslav Pelikan
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski kipar i slikar Josip Konta, istaknuto je ime aktualne likovne produkcije, autor je obimnog i složenog kiparsko slikarskog opusa.
Gospodine Konta, što je novo u atelijeru? Poznato je da Vi svaki dan boravite u radnom prostor i radite. Vidimo ovdje, u atelijeru nekoliko serija novih slika, niz ulja posvećenih moru, zatim nastavak istraživanja omiljenog motiva, a to je grupa, uz nešto aktova.
Moj radni prostor je ujedno i moj životni prostor. Pokušavam riješiti primjereni radni prostor, pravi atelijer u kojem bih mogao ponovo početi sa kiparenjem. Također, pripremam retrospektivnu izložbu svog kiparskog opusa te je preda mnom još puno posla. Što se tiče trenutnog slikarskog stvaralaštva, sve je to skromno, koliko sam prije radio. Radim polako, više razmišljam i promatram. Moram biti u pravom raspoloženju da bih radio.
Što Vaše iskustvo kaže, što je ključno u pristupu?
Najprije moram naći sadržaj, riječ je o motivu. Ako nema sadržaja, onda je moja ideja oskudna. Mora postojati izrazito htijenje. Nakon toga, najvažniji mi je odnos boja, zatim odnos svjetla i sjene.
Slikate uznemireno, burom prekriveno more.
Da, sfumato. Na ovim slikama nisu jaki kontrasti. No svejedno, more je uznemireno, kao pred neveru koja i nema veze sa vremenom, nego sa unutrašnjim stanjem iza kulisa, koje se projicira prema van i opominje nas.
Ne zanima Vas motiv mirnog mora?
Volio bih slikati mirno more, ali ja ga ne osjećam, osjećam ono što slikam i more je medij. Namjera mi je da gledatelja slika natjera na razmišljanje.
I dalje slikate motiv grupe, grupe ljudi.
Taj me motiv i danas jako privlači, radim evo, kompozicije s nekoliko figura, tri žene i jedan muškarac, ili grupa ljudi s konjanikom. Figure su uglavnom smještene u prirodi, izvan su svog obitavališta, izložene okolišu, u raznim dobima dana i u raznim situacijama, u razgovoru ili u šutnji. Najviše me interesira kompozicija jer ona proizvodi određeni događaj u kojem želim da se promatrač prepozna, ili ga pretpostavi.
Kontinuirano slikate akt.
Ne radim ga intenzivno, već povremeno mu se vratim. Aktove krasi pritajena erotičnost, uvijek sam se čuvao vulgarnosti.
Što je novo sa skulpturom?
Imam ideja, ali treba smoći snage i prostor za skulpturu. Pripremam se. Trenutno sam u fazi lijevanja mojih skulptura u bronci za predstojeću kiparsku retrospektivnu izložbu.
Planovi vezano na slikanje
Volio bih završiti seriju ulja na platnu formata 70 x 50 ili 80 x 60 cm, barem dvadesetak, pa ćemo vidjeti što dalje.
razgovor vodio: Miroslav Pelikan
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar Josip Konta ( rođen je 1946.g. u Livnu, u Zagrebu je diplomirao na ALU 1972., 1974. završio je postdiplomski studij u majstorskoj radionici A. Augustinčića , djelovao nekoliko godina kao direktor Ljevaone umjetnina pri ALU u Zagrebu, da bi do danas djelovao kao samostalni umjetnik, izlagao na brojnim izložbama diljem domovine i u inozemstvu ) ovih se mjeseci ozbiljno priprema za nastupajuću retrospektivu.
Gospodine Konta , susrećemo se s Vama, u vašem atelijeru, u vrijeme intenzivnih priprema za retrospektivnu izložbu iduće godine. Vi ste se u proteklom razdoblju bavili i slikarstvom i kiparstvom i grafikom. Kako zamišljate prezentaciju, odabir najboljeg iz opsežnih opusa? Koliko djela želite izložiti?
To ste dobro zapazili; ulja na platnu, skulpture, a u zadnje vrijeme i grafike. Spomenuo bih i crteže kojima sam također posvetio prilično vremena. Istraživanje i rad u tim medijima traje od mojih početaka, od kad sam zavolio umjetnost, ili je ona zavoljela mene. Tražio sam svoj pristup likovnom izražaju, koji je prožet mojim osjećajima, mojim promišljanjem smisla života i doživljaja svijeta u kojem živimo, mojim doživljajem životnih i estetskih tema. Glede prezentacije, ona sama nije problem, imam zaista dosta radova koje još nisam izložio, i tu se krije glavni motiv. Poteškoće oko same pripreme su više tehničke prirode, obzirom da skulpture želim izliti u bronci, a to traži velika materijalna sredstva. Nisam siguran koliko ću točno izložiti radova, možda oko 25 skulptura, 25-30 ulja na platnu, te isto toliko grafika. Iako, opus do sada ne izloženih radova je daleko veći.
Početkom sedamdesetih diplomirali ste na zagrebačkoj ALU, pohađali ste i Augustinčićevu specijalku. Kako ste tada razmišljali o umjetnosti? Kako ste vidjeli svoje prve, prave profesionalne korake? Koliko Vam je ALU omogućila samostalno, neovisno djelovanje?
Upisati u to vrijeme ALU bila je za mene velika stvar, a postdiplomski studij kod prof. Agustinčića bila je točka na „i“. Akademija pruža mogućnost umjetničkog sazrijevanja, a mladost i zanos grijali su želju za uspjehom. Međutim, svaki početak je početak prema nepoznatom putu, a pravo oblikovanje zapravo tek počinje. ALU zaista može pripremiti umjetnika za samostalno djelovanje, međutim treba u tome biti hrabar i uporan, gotovo tvrdoglav.
Slikarstvo je u Vašem atelijeru raslo zajedno s kiparstvom, no postoji li nešto posebno, skriveno, karakteristično u odnosu između Vašeg slikarstva i kiparstva?
Od skrivenog postoji samo poezija koju sam pisao za svoju dušu. Nešto sam od toga sačuvao i to ljubomorno čuvam.
Što je ključno u razumijevanju Vašeg slikarskog opusa?
Oni koje vole moju umjetnost, obični ljudi, iznenade me svojim pristupom, tumačenjem i razumijevanjem mojih radova, tako da i sam ostanem iznenađen. Tko sam ja da remetim tu čaroliju?
Vi ističete značaj slikarskog ciklusa posvećenog «Grupi». Što je tako posebno privlačno i dragocjeno u tome ciklusu?
Ciklus „Grupe“ privlačile su me radi kompozicije događaja. U grupama se uvijek nešto događa, ljudi dolaze i odlaze. Netko je statičan , netko je u pokretu, a zajednička im je jedino otuđenost. Tema koja pruža neiscrpne mogućnosti.
Od mnogih skulptorskih tema volite konje.
Konji, nepresušna su tema mnogih umjetnika, pa tako i mene. Konj na slici, kao i u skulpturi, želim da ima moj rukopis koji ga čini različitim od drugih. Mislim da sam u tome uspio.
Zanimljivi su i Vaši portreti, posve su neobični.
Napravio sam mali broj portreta. Ali kada radim portret, uvijek želim da ima gestu, da ima jedan mistični izraz skriven iza blage zamagljenosti.
Podsjetimo i na vašu vezanost za crtež, posebno za suhi pastel.
Crteži u pastelu u zadnje vrijeme velika su mi preokupacija. Od crte, poteza, pa do cijele kompozicije. Pružaju velike mogućnosti u izražaju i to me veseli. Napravio sam zanimljiv opus crteža u pastelu i razmišljam da budu dio moje retrospektive.
U posljednje vrijeme dio vremena posvetili ste i grafici s popularnim, reklo bi se i svakodnevnim motivima.
Grafika, po mom mišljenju, u izražaju i motivu mora biti prihvatljiva i pristupačna, pitka. Bitno je to što su mi tu svi motivi prihvatljivi - more, konji, aktovi, plesači, vedute Zagreba… Shodno tome, pokrenuli smo i web stranicu posvećenu mojim grafikama – www.JosipKontaArt.com.
Pedeset godina djelujete u likovnoj umjetnosti. Kako ste doživljavali opće stanje u umjetnosti prije pedesetak godina a kako danas?
Kad promišljam o umjetnosti kroz ovih 50 godina mog djelovanja, mislim da je likovni sadržaj prije bio bolji. Bilo je daleko više kvalitetnih izložbi domaćih umjetnika, kako starijih tako i tada mlađih umjetnika, koje su bile dobro posjećene. Mislim da su ljudi živjeli sporije i mogli su se lakše i ugodnije zaustaviti na stanici umjetnosti. Bilo je i kavana gdje smo se sastajali i pričali o umjetnosti, o poeziji i estetici. Nisu to bila vremena za političke pohvale, ali umjetnost je živjela u nekom sporijem ritmu. Danas se nadam ravnopravnom vrednovanju neovisnog kulturnog stvaralaštva i želim nam svima više vremena za uživanje u umjetnosti i introspekciju.
Kada se osvrnete na vlastiti umjetnički razvoj, što osjećate, kako ste podnosili turbulentna vremena a kako posve mirna razdoblja?
U ranijim godinama bio sam mnogo aktivniji, radio sam ponekad 15 sati i više, i to uglavnom noću. Uz likovni rad morao sam pronalaziti i tržište kako bih osigurao sredstva za život i stvaranje, a to je iziskivalo velike napore, a ujedno i odricanja. No trudio sam se ne dovoditi kompromis u svoju umjetnost. Ponekad je bilo beskrajnih trenutaka bespomoćnosti i razočarenja u društvo u kojem živim, jer nije bilo jednakog sluha za sve umjetnike i njihov rad. Međutim, to me je valjda jačalo, pa sam to sa vremenom sve lakše izdržavao. Sada živim i stvaram u mirnom razdoblju.
Koliko je važan odnos umjetnika prema medijima, tržištu, javnosti?
Odnos medija i umjetnika izuzetno je važan. Mediji mogu promovirati umjetnika i osnažiti njegovu likovnu vrijednost. Međutim, prije toga odnosa ipak treba stvoriti opus. Stvarati jednokratnu galamu oko nečeg nema smisla, a jedina konstanta u umjetnosti treba biti rad i stvaranje.
Jeste li naslikali sve što ste htjeli?
Naravno da nisam, da bih u tome uspio trebam dva svoja života. Ali lijepo je o tome sanjati.
Koliko se čovjek mijenja zajedno s umjetničkim razvojem, recimo kroz protek nekih pedesetak godina?
U svakom slučaju i stalno, čovjek se kroz vrijeme mijenja. Život ga oblikuje iz dana u dana, a tako se mijenjaju i njegove želje. Kod umjetnika, ostaje njegov rad kojim bilježi svoja promišljanja i životne mijene. To je ostavština vremena u kojem je živio, to je njegov oblik života i poslije života. Što ima ljepše i iskrenije od toga?
Razgovor sa Josipom Kontom za časopis za kulturu, Hrvatsko Slovo, vodio je pjesnik i pisac, g. Miroslav Pelikan.
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar Josip Konta ( rođen je 1946.g. u Livnu, u Zagrebu je diplomirao na ALU 1972., 1974. završio je postdiplomski studij u majstorskoj radionici A. Augustinčića , djelovao nekoliko godina kao direktor Ljevaone umjetnina pri ALU u Zagrebu, da bi do danas djelovao kao samostalni umjetnik, izlagao na brojnim izložbama diljem domovine i u inozemstvu ) ovih se mjeseci ozbiljno priprema za nastupajuću retrospektivu.
Gospodine Konta , susrećemo se s Vama, u vašem atelijeru, u vrijeme intenzivnih priprema za retrospektivnu izložbu iduće godine. Vi ste se u proteklom razdoblju bavili i slikarstvom i kiparstvom i grafikom. Kako zamišljate prezentaciju, odabir najboljeg iz opsežnih opusa? Koliko djela želite izložiti?
To ste dobro zapazili; ulja na platnu, skulpture, a u zadnje vrijeme i grafike. Spomenuo bih i crteže kojima sam također posvetio prilično vremena. Istraživanje i rad u tim medijima traje od mojih početaka, od kad sam zavolio umjetnost, ili je ona zavoljela mene. Tražio sam svoj pristup likovnom izražaju, koji je prožet mojim osjećajima, mojim promišljanjem smisla života i doživljaja svijeta u kojem živimo, mojim doživljajem životnih i estetskih tema. Glede prezentacije, ona sama nije problem, imam zaista dosta radova koje još nisam izložio, i tu se krije glavni motiv. Poteškoće oko same pripreme su više tehničke prirode, obzirom da skulpture želim izliti u bronci, a to traži velika materijalna sredstva. Nisam siguran koliko ću točno izložiti radova, možda oko 25 skulptura, 25-30 ulja na platnu, te isto toliko grafika. Iako, opus do sada ne izloženih radova je daleko veći.
Početkom sedamdesetih diplomirali ste na zagrebačkoj ALU, pohađali ste i Augustinčićevu specijalku. Kako ste tada razmišljali o umjetnosti? Kako ste vidjeli svoje prve, prave profesionalne korake? Koliko Vam je ALU omogućila samostalno, neovisno djelovanje?
Upisati u to vrijeme ALU bila je za mene velika stvar, a postdiplomski studij kod prof. Agustinčića bila je točka na „i“. Akademija pruža mogućnost umjetničkog sazrijevanja, a mladost i zanos grijali su želju za uspjehom. Međutim, svaki početak je početak prema nepoznatom putu, a pravo oblikovanje zapravo tek počinje. ALU zaista može pripremiti umjetnika za samostalno djelovanje, međutim treba u tome biti hrabar i uporan, gotovo tvrdoglav.
Slikarstvo je u Vašem atelijeru raslo zajedno s kiparstvom, no postoji li nešto posebno, skriveno, karakteristično u odnosu između Vašeg slikarstva i kiparstva?
Od skrivenog postoji samo poezija koju sam pisao za svoju dušu. Nešto sam od toga sačuvao i to ljubomorno čuvam.
Što je ključno u razumijevanju Vašeg slikarskog opusa?
Oni koje vole moju umjetnost, obični ljudi, iznenade me svojim pristupom, tumačenjem i razumijevanjem mojih radova, tako da i sam ostanem iznenađen. Tko sam ja da remetim tu čaroliju?
Vi ističete značaj slikarskog ciklusa posvećenog «Grupi». Što je tako posebno privlačno i dragocjeno u tome ciklusu?
Ciklus „Grupe“ privlačile su me radi kompozicije događaja. U grupama se uvijek nešto događa, ljudi dolaze i odlaze. Netko je statičan , netko je u pokretu, a zajednička im je jedino otuđenost. Tema koja pruža neiscrpne mogućnosti.
Od mnogih skulptorskih tema volite konje.
Konji, nepresušna su tema mnogih umjetnika, pa tako i mene. Konj na slici, kao i u skulpturi, želim da ima moj rukopis koji ga čini različitim od drugih. Mislim da sam u tome uspio.
Zanimljivi su i Vaši portreti, posve su neobični.
Napravio sam mali broj portreta. Ali kada radim portret, uvijek želim da ima gestu, da ima jedan mistični izraz skriven iza blage zamagljenosti.
Podsjetimo i na vašu vezanost za crtež, posebno za suhi pastel.
Crteži u pastelu u zadnje vrijeme velika su mi preokupacija. Od crte, poteza, pa do cijele kompozicije. Pružaju velike mogućnosti u izražaju i to me veseli. Napravio sam zanimljiv opus crteža u pastelu i razmišljam da budu dio moje retrospektive.
U posljednje vrijeme dio vremena posvetili ste i grafici s popularnim, reklo bi se i svakodnevnim motivima.
Grafika, po mom mišljenju, u izražaju i motivu mora biti prihvatljiva i pristupačna, pitka. Bitno je to što su mi tu svi motivi prihvatljivi - more, konji, aktovi, plesači, vedute Zagreba… Shodno tome, pokrenuli smo i web stranicu posvećenu mojim grafikama – www.JosipKontaArt.com.
Pedeset godina djelujete u likovnoj umjetnosti. Kako ste doživljavali opće stanje u umjetnosti prije pedesetak godina a kako danas?
Kad promišljam o umjetnosti kroz ovih 50 godina mog djelovanja, mislim da je likovni sadržaj prije bio bolji. Bilo je daleko više kvalitetnih izložbi domaćih umjetnika, kako starijih tako i tada mlađih umjetnika, koje su bile dobro posjećene. Mislim da su ljudi živjeli sporije i mogli su se lakše i ugodnije zaustaviti na stanici umjetnosti. Bilo je i kavana gdje smo se sastajali i pričali o umjetnosti, o poeziji i estetici. Nisu to bila vremena za političke pohvale, ali umjetnost je živjela u nekom sporijem ritmu. Danas se nadam ravnopravnom vrednovanju neovisnog kulturnog stvaralaštva i želim nam svima više vremena za uživanje u umjetnosti i introspekciju.
Kada se osvrnete na vlastiti umjetnički razvoj, što osjećate, kako ste podnosili turbulentna vremena a kako posve mirna razdoblja?
U ranijim godinama bio sam mnogo aktivniji, radio sam ponekad 15 sati i više, i to uglavnom noću. Uz likovni rad morao sam pronalaziti i tržište kako bih osigurao sredstva za život i stvaranje, a to je iziskivalo velike napore, a ujedno i odricanja. No trudio sam se ne dovoditi kompromis u svoju umjetnost. Ponekad je bilo beskrajnih trenutaka bespomoćnosti i razočarenja u društvo u kojem živim, jer nije bilo jednakog sluha za sve umjetnike i njihov rad. Međutim, to me je valjda jačalo, pa sam to sa vremenom sve lakše izdržavao. Sada živim i stvaram u mirnom razdoblju.
Koliko je važan odnos umjetnika prema medijima, tržištu, javnosti?
Odnos medija i umjetnika izuzetno je važan. Mediji mogu promovirati umjetnika i osnažiti njegovu likovnu vrijednost. Međutim, prije toga odnosa ipak treba stvoriti opus. Stvarati jednokratnu galamu oko nečeg nema smisla, a jedina konstanta u umjetnosti treba biti rad i stvaranje.
Jeste li naslikali sve što ste htjeli?
Naravno da nisam, da bih u tome uspio trebam dva svoja života. Ali lijepo je o tome sanjati.
Koliko se čovjek mijenja zajedno s umjetničkim razvojem, recimo kroz protek nekih pedesetak godina?
U svakom slučaju i stalno, čovjek se kroz vrijeme mijenja. Život ga oblikuje iz dana u dana, a tako se mijenjaju i njegove želje. Kod umjetnika, ostaje njegov rad kojim bilježi svoja promišljanja i životne mijene. To je ostavština vremena u kojem je živio, to je njegov oblik života i poslije života. Što ima ljepše i iskrenije od toga?
Razgovor sa Josipom Kontom za časopis za kulturu, Hrvatsko Slovo, vodio je pjesnik i pisac, g. Miroslav Pelikan.
Akademski slikar Josip Konta ( rođen je 1946.g. u Livnu, u Zagrebu je diplomirao na ALU 1972. g. iduće dvije godine boravi u Majstorskoj radionici A. Augustinčića, dugi niz godina djeluje kao samostalni umjetnik, realizirao niz značajnih ciklusa, izlagao na brojnim samostalnim izložbama ) ovih je mjeseci u punome zamahu posvećujući sve svoje vrijeme novome ciklusu u tehnici suhoga pastela.
Što je novo u atelijeru?
U zadnje vrijeme sam dosta posvećen pastelu, suhom pastelu. Slikam od raznolikih veduta Zagreba, preko pejzaža, do motiva konja, konji u igri, taj motiv jako volim.
Što mora posjedovati određeni motiv da Vas privuče?
Najprije moram biti raspoložen za određeni motiv, tada ga i radim. Najradije radim na motivu koji se temelji na mom spontanom odabiru, konji, ljudi, kompozicije.
Ima li ime novi ciklus ime?
Za sada još ne. No, važno je kod njega istaknuti da dio pastela prenosim i na serigrafije. Tako će Zagreb biti izveden u jednoj seriji od nekih petnaestak motiva. Od Katedrale, preko Strossmayerovog šetališta, Kazalište i drugo.
Često se pastel koristi kao priprema za ulje. No, najprije, što Vam je donio suhi pastel?
Dakle, brzinu koja omogućuje kreativnost u izražavanju , postoje razne mogućnosti. Papir već odabirom boje nudi posebnost podloge, tako da se vrlo lijepo može iskombinirati crtež i podloga.
Koliko ste do danas realizirali pastela?
Negdje, nešto više od tridesetak. I dalje intenzivno radim na pastelu, no kada se pomalo zamorim od njega, onda se okrećem ulju, pa je tako u proteklom razdoblju nastalo i nekoliko ulja. Da ne zaboravim, ne prekidam niti rad na skulpturi, figure konja. I njih je nastalo nekoliko u proteklom razdoblju. Znate, stalno razmišljam o skulpturi i namjeravam joj se ozbiljno vratiti kada završim ovaj ciklus pastela.
Praktično, kontinuirano radite i pastel i ulje i skulpture?
Tako je, kontinurano radim sve ono što sam davno započeo. Nastavljam rad na figuraciji, rad u atelijeru me jako veseli. Pazim na formu, volim dinamični pokret. Pokret mi je osobito intrigantan, još kada na konja dodate jahače, otvaraju se mnoge mogućnosti.
Recite nešto i o uljima.
Iznimno volim te svoje „ grupe „.. One su uvijek u prostoru, u šetnji, u traženju.
Kada ćemo imasti prigodu vidjeti i ponešto od novijih radova na izložbi?
Dugo razmišljam najprije o slojevitoj izložbi skulptura. No, rekao bih da je važnije od izlaganja sam rad. Umjetnik mora stalno biti u kontaktu s materijalom. Priznajem da me ponekad začudi određena izložba, izloženi radovi. Naime, pitam se, je li im tamo mjesto.
Je li kod Vas nazočna dilema. Naime, izlagati samo pojedine cikluse ili ukomponirati zajednički postav?
Da, dilema je uvijek tu. Umjetnik je stalno na kušnji. Znate, bit umjetnosti je rad, a kada završim sliku, pitam se, je li mi ona trebala ovakva kakva je, možda je trebala ipak biti drugačija. Umjetnik mora biti kritičan. S druge strane, važno je da umjetnik ima svoj stav i da ga se drži. Ja ću uskoro sedamdeset godina i ponekad se pitam je li bi što mijenjao u svom radu.
Razgovor sa Josipom Kontom za časopis za kulturu, Hrvatsko Slovo, vodio je pjesnik i pisac, g. Miroslav Pelikan.
Akademski slikar Josip Konta ( rođen je 1946.g. u Livnu, u Zagrebu je diplomirao na ALU 1972. g. iduće dvije godine boravi u Majstorskoj radionici A. Augustinčića, dugi niz godina djeluje kao samostalni umjetnik, realizirao niz značajnih ciklusa, izlagao na brojnim samostalnim izložbama ) ovih je mjeseci u punome zamahu posvećujući sve svoje vrijeme novome ciklusu u tehnici suhoga pastela.
Što je novo u atelijeru?
U zadnje vrijeme sam dosta posvećen pastelu, suhom pastelu. Slikam od raznolikih veduta Zagreba, preko pejzaža, do motiva konja, konji u igri, taj motiv jako volim.
Što mora posjedovati određeni motiv da Vas privuče?
Najprije moram biti raspoložen za određeni motiv, tada ga i radim. Najradije radim na motivu koji se temelji na mom spontanom odabiru, konji, ljudi, kompozicije.
Ima li ime novi ciklus ime?
Za sada još ne. No, važno je kod njega istaknuti da dio pastela prenosim i na serigrafije. Tako će Zagreb biti izveden u jednoj seriji od nekih petnaestak motiva. Od Katedrale, preko Strossmayerovog šetališta, Kazalište i drugo.
Često se pastel koristi kao priprema za ulje. No, najprije, što Vam je donio suhi pastel?
Dakle, brzinu koja omogućuje kreativnost u izražavanju , postoje razne mogućnosti. Papir već odabirom boje nudi posebnost podloge, tako da se vrlo lijepo može iskombinirati crtež i podloga.
Koliko ste do danas realizirali pastela?
Negdje, nešto više od tridesetak. I dalje intenzivno radim na pastelu, no kada se pomalo zamorim od njega, onda se okrećem ulju, pa je tako u proteklom razdoblju nastalo i nekoliko ulja. Da ne zaboravim, ne prekidam niti rad na skulpturi, figure konja. I njih je nastalo nekoliko u proteklom razdoblju. Znate, stalno razmišljam o skulpturi i namjeravam joj se ozbiljno vratiti kada završim ovaj ciklus pastela.
Praktično, kontinuirano radite i pastel i ulje i skulpture?
Tako je, kontinurano radim sve ono što sam davno započeo. Nastavljam rad na figuraciji, rad u atelijeru me jako veseli. Pazim na formu, volim dinamični pokret. Pokret mi je osobito intrigantan, još kada na konja dodate jahače, otvaraju se mnoge mogućnosti.
Recite nešto i o uljima.
Iznimno volim te svoje „ grupe „.. One su uvijek u prostoru, u šetnji, u traženju.
Kada ćemo imasti prigodu vidjeti i ponešto od novijih radova na izložbi?
Dugo razmišljam najprije o slojevitoj izložbi skulptura. No, rekao bih da je važnije od izlaganja sam rad. Umjetnik mora stalno biti u kontaktu s materijalom. Priznajem da me ponekad začudi određena izložba, izloženi radovi. Naime, pitam se, je li im tamo mjesto.
Je li kod Vas nazočna dilema. Naime, izlagati samo pojedine cikluse ili ukomponirati zajednički postav?
Da, dilema je uvijek tu. Umjetnik je stalno na kušnji. Znate, bit umjetnosti je rad, a kada završim sliku, pitam se, je li mi ona trebala ovakva kakva je, možda je trebala ipak biti drugačija. Umjetnik mora biti kritičan. S druge strane, važno je da umjetnik ima svoj stav i da ga se drži. Ja ću uskoro sedamdeset godina i ponekad se pitam je li bi što mijenjao u svom radu.
Razgovor sa Josipom Kontom za časopis za kulturu, Hrvatsko Slovo, vodio je pjesnik i pisac, g. Miroslav Pelikan.
Sa gospodinom Josipm Kontom, akademskim kiparom i slikarom, razgovor smo vodili u njegovom stanu, zapravo atelijeru u kojem se nalaze stotine skulptura i ulja na platnu. Na zidovima više nema prostora za vješanje ni jedne manje slike. Uz zidove se nalaze brojne skulpture iz različitih ciklusa stvaralaštva umjetnika. Našu znatiželju pod kontrolom je držao nepovjerljivi i nervozni terijer, koji nas nije ispuštao iz vida, čuvajući umjetnine za koje je držao da je zadužen.
Zahvaljujemo Vam na Vašem vremenu. Recite nam, kako je počeo Vaš dugačak umjetnički put?
Rođen sam u Livnu. Još kao dijete u osmogodišnjoj školi osjetio sam potrebu za likovnim izražavanjem. I to mi je dalo volju, ne samo da crtam, nego da istražujem u boji, u akvarelu, čak i u ulju.
Poslije sam počeo raditi skulpture u glini i u gipsu, pa sam na kraju odlučio otići u školu primijenjene umjetnosti.
Poslije završene Srednje škole primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, koja je tada bila petogodišnja škola, upisao sam Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, koju sam završio u roku, a zatim sam upisao postdiplomski studij kod profesora Antuna Agustinčića i postao njegov suradnik. Radio sam neko vrijeme na spomeniku Matije Gupca podignutog kod dvorca Oršić u Gornjoj Stubici.
Poslije završenog dvogodišnjeg postdiplomskog studija došao sam raditi u Ljevaonicu umjetnina ALU, gdje sam tri godine bio šef za lijevanje spomenika u bronci.
Vratimo se malo na početak. Kako je mala sredina prihvatila Vaš afinitet prema likovnom izražavanju?
Na takvo pitanje čovjek može dati samo subjektivan odgovor. Neki iz bliže okoline su to prihvatili, neki su se čudili, neki nisu vjerovali. Ako bih napravio nešto dobro, onda su mislili da je to netko drugi napravio, odnosno da sam ja to negdje nabavio. Negdje pri završetku osmogodišnje škole, bila je izložba gdje su se napokon uvjerili da su to bili ipak moji radovi, te su bili u velikome čudu.
Kako je obitelj prihvatila Vaš odabir?
Bilo nas je pet braće i sestara. Ja sam bio najmlađi i jedini sam imao afinitet prema likovnoj umjetnosti. Roditelji su me podržali.
Kako su komentirali taj Vaš umjetnički afinitet?
Ništa posebno. Pitali su se kako ću živjeti ako se budem bavio umjetnošću.
Rekli se petogodišnja Srednja škola primijenjenih umjetnosti u Sarajevu. Kako je to izgledalo, sa koliko ste godina otišli od kuće?
Otišao sam u tu školu jer je to bila najbolja škola primijenjenih umjetnosti u nekadašnjoj državi, bilo mi je trinaest godina. Tamo nije bilo akademije pa je obrazovanje u toj školi bilo vrlo slično načinu obrazovanja na akademiji. Prijepodne je bio praktičan rad crtanje i modeliranje, poslijepodne teorija, a navečer crtanje večernjeg akta.
Gdje ste živjeli u Sarajevu?
Bio sam podstanar, živio sam u podstanarskim, meni financijski pristupačnim sobama. Volio sam biti sam jer sam volio raditi u miru, te sam se naposljetku tim radom donekle i financirao.
Kako ste financirali srednjoškolsko školovanje? Roditelji ili...?
U početku su me u potpunosti financirali roditelji. Nakon određenog vremena dobio sam stipendiju, a zatim sam, obzirom da sam bio savladao tehnologiju lijevanja i obrade gipsa, radio kod starijih, već afirmiranih umjetnika kao pomoćnik. Npr. Marijanu Kockoviću sam lijevao odljeve njegovih skulptura u gipsu.
A sa profesorom Hižarom, koji je predavao tehnologiju gipsa, ušao sam u posao izrade replika starih amfora koje smo izlagali i prodavali u tadašnjem hotelu Esplanada. Ljudi nisu mogli uočiti razliku između naših replika i pravih starih rimskih amfora. Ti su mi poslovi pomogli financirati školovanje.
Što se je dešavalo nakon srednje škole?
Nakon što sam diplomirao srednju školu, otišao sam u Dubrovnik gdje sam za Marijana Kockovića lijevao i klesao u kamenu. Bio sam u Dubrovniku kojih četiri mjeseca, a zatim sam otišao na prijemni na akademiju u Zagrebu, gdje sam se jedini od svoje generacije odmah upisao. U to vrijeme su bile samo tri akademije na ovim prostorima - u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu.
Kako je tekao taj dio Vašeg života?
Ništa posebno. Svaki dan rad, dolazak na nastavu. Prijepodne praksa, poslijepodne teorija, navečer crtanje večernjeg akta. Mijenjali smo klase više profesora,kod jednog smo učili samo studiju portreta, kod drugog samo studija akta, studij tijela, zatim studiju tijela i kompoziciju tijela itd.
Uz takav nastavni ritam, ja sam u slobodno vrijeme tražio svoj način izražavanja, istraživao sam nove materijale. Radio sam u drvu, u terakoti. Ljevaonica umjetnina bila je uz Akademiju te sam često išao kod njih raditi kao pomoćnik kod cizeliranja skulptura. Tako da sam uz školovanje na Akademiji izučio i cijeli tehnološki proces lijevanja umjetnina u bronci.
Nakon akademije što se je dešavalo? Završili ste postdiplomski studij, a zatim?
Poslije toga sam radio u Ljevaonica umjetnina ALU, bio sam šef oko tri godine. U to nam je vrijeme najveći projekt bio Kršnićev Tesla, kojeg smo u gotovo nemoguće krakom roku isporučili i koji je postavljen u SAD-u, Slapovi Niagare.
No, odlučio sam se za slobodnu profesiju u kojoj sam ostao preko 33 godine. Rad u Ljevaonici umjetnina, iako sam postigao značajne rezultate, uskraćivao je moju potrebu za likovnim izražavanjem.
U tom sam razdoblju u smislu vlastitog stvaralaštva, zbog velikog angažmana na tom radnom mjestu, spao praktički na nivo hobista, gdje sam stvarao samo vikendima.
Iako sam znao da je biti slobodnim umjetnikom prilično teško u smislu osiguravanja egzistencije, ja sam se odlučio i uspio sam se uzdržavati sve ove godine, proživljavajući teška, ali i sretna razdoblja sve do nedavne mirovine.
To što sam uspio posvetiti život istraživanju i razvijanju vlastitih likovnih kapaciteta, zapravo smatram privilegijom. Tu spadaju crtanje, slikanje i kiparenje, ili izrada spomenika što zahtjeva dodatni angažman i povezivanje više srodnih struka.
Naravno, nisam mogao raditi samo ono što je bilo po mom ukusu, radio sam i po narudžbama za kolekcionare, prema nekim njihovim idejama. Nisam odbijao takve poslove.
Recite nam nešto o izložbama. Određeno vrijeme ste bili aktivni, a zatim ste se povukli?
Što se tiče izložbi, napravio sam sedam, osam samostalnih izložbi i priličan broj skupnih.
To je bilo dosta financijski iscrpljujuće. No nisu me financije zaustavile, stao sam u vrijeme kada je bila aktualna konceptualna umjetnost koja je dominirala, a ja sa njom nisam imao dodirnih točaka.
Zatim, posjetitelja na izložbama bilo je sve manje. Ljudi vam dođu na otvorenje i poslije nema više nikoga. Takva situacija u našem društvu, po mom uvjerenju, traje preko 20 godina. Međutim, ja i dalje stvaram. Sad više slikam, manje radim skulpture jer nemam više prostora, mjesta za čuvanje.
Ljubiteljima umjetnosti predstavili smo Vaše grafike na Internetu, danas dominantom mediju. Koja su vaša razmišljanja na tu temu?
U nedavnom razdoblju odlučio sam se za izradu grafika. Iako se radi o autorskom djelu, mogu se umnožiti u definiranim nakladama, a cijena im je niska i prihvatljiva za nekoga tko voli umjetnost, a ne može odvojiti značajnije novce za umjetnost.
Unikati ili originali uvijek imaju svoju cijenu i za mnoge su skupi. Naročito u jednoj ovakvoj gospodarski kriznoj situaciji kakvu imamo danas.
Glede grafika, pojavljuju se Vaše teme – ljudi, konji, plesači, jahači, aktovi, mora..?
Međutim, pojavio se i motiv Zagreba. Zašto Zagreb?
Moje su teme i dalje prisutne. Međutim, katkada uskočim u teme kao što je i Zagreb. Želim ponuditi nešto i onima kojima je Zagreb, kao i meni, odigrao veliku ulogu u životu i definirao ga.
Što Vama grad Zagreb znači?
Zagreb je okruženje u kojem ja radim, stvaram. Zagreb me nadahnjuje. U Zagrebu živim nekoliko desetljeća. Sve što sam postigao, postigao sam u Zagrebu. Ne samo da sam ovdje završio Akademiju, da sam se usavršavao na području umjetnosti, tu sam se oženio, zasnovao i podigao obitelj.
Ovdje su moja djeca, unučad. Zagreb mi je sve. Zato, ponekad... I prije sam radio motive Zagreba, ali po narudžbi... Ali tada to nije bila moja tematika u stalnom izražavanju. Bio sam preokupiran figurama jahača, šetača, plesača, konja... Ponekad koji pejzaž ili akt.
Kažu da se u Vašim slikama prepoznaje kiparski pristup. Ima li u tome istine?
To me stalno prati. Kažu da sam u kiparstvu kao slikar, a u slikarstvu da sam kao kipar. To je stvar onih koji to tako vide, dožive. Ja to doživljavam drugačije. Ja to smatram jednim rukopisom koji je umrežen između skulpture, slike i crteža. Želim da je to moje, prepoznatljivo. Ja od toga ne želim pobjeći, niti mogu. To je jednostavno moj način izražavanja, moj rukopis.
Čini se da baš ne komplicirate kod doživljaja Vaše umjetnosti, ne teorizirate puno u tom smislu?
Ne, ne... Kada imam ideju, pokušavam je što hitrije postaviti. Nekada radim duže vremena, ovisi o situaciji, raspoloženju, tematici. Nekada uspijem završiti rad u zaista krakom vremenu, međutim, nikada ne odustajem od svojih stavova. Pokušao sam ići u apstrakciju, ali to nije moj način izražavanja.
Ima li u Vašim djelima što pjesničko, znamo da ste pisali poeziju. Da li tu ima kakve poveznice?
Naravno da ima poveznica. Poezija je kratko nadahnuće visokoga intenziteta, kao i likovna umjetnost.
Kada stvarate, imate li kakav plan?
Kada stvarate djelo, trudite se da to bude poetično. No, koliko će djelo biti ekspresionističko, hoće li ipak biti više impresionističko, više figurativno ili manje figurativno... To ne znam dok se ne približim kraju stvaranja djela. Ali ono ostaje prepoznatljivo u svome sadržaju, u svojoj formi, u svojoj boji, u svojoj kompoziciji. Naravno, i u poruci.
Kada gledam svoje slike, tu su ljudi koji stalno nešto iščekuju, nadaju se nečemu. Kao i u umjetnosti. Stalno idemo od nekakvoga početka, tražimo, tu nema kraja. U umjetnosti nema kraja, uvijek je početak.
Imate li kakvu poruku ljubiteljima Vaše mjetnosti?
Moje osobne poruke nisu nešto posebno. Poruke su skrivene u mojemu stvaralaštvu. Najdraže mi je da onaj koji vidi moj rad, da ga nazove imenom kako se njemu dopadne. Naravno, zahvaljujem svima koji su prepoznali nešto u mom stvaralaštvu na dugogodišnjoj podršci i na nevjerovatnoj privrženosti umjetnosti.
Niste trgovac kad su Vaši radovi u pitanju? Da li Vam je novac bitan?
Ne... nisam... Jednostavno nemam snage za to. Izuzetno mi je teško osobno nuditi na prodaju vlastite radove. Energiju radije usmjeravam na stvaranje. Dok slikam ili kiparim, onda nastaje kreacija, umjetnost. Kad naslikam sliku, to je za mene gotova stvar. E sad, hoće li se nekome dopasti ili neće... Čak sam i ja ponekad skeptičan... Možda sam mogao nešto drugačije napraviti... To me stalno proganja, ne mogu se toga riješiti. Opet, prosudba je i na drugima, da donesu svoj sud. A moje je da ostanem ovakav kakav jesam.
Vi ste sve ove godine živjeli kao slobodan umjetnik, bez marketinške podrške, bez podrške sustava, odnosno državnih struktura?
Nisam tražio sredstva zbog osobnih stavova, a nekad me ni zajednica nije podržala, jedno veže drugo. Nisam se baš mogao uklopiti u ona prijašnja vremena, a nisam nešto uspješan u uklapanju i ova posljednja, "moderna" vremena.
Sve što sam napravio, financirao sam svojim sredstvima i svojim radom, što me čini ponosnim. A to je lako kad vam novac ne znači previše.
Sa gospodinom Josipm Kontom, akademskim kiparom i slikarom, razgovor smo vodili u njegovom stanu, zapravo atelijeru u kojem se nalaze stotine skulptura i ulja na platnu. Na zidovima više nema prostora za vješanje ni jedne manje slike. Uz zidove se nalaze brojne skulpture iz različitih ciklusa stvaralaštva umjetnika. Našu znatiželju pod kontrolom je držao nepovjerljivi i nervozni terijer, koji nas nije ispuštao iz vida, čuvajući umjetnine za koje je držao da je zadužen.
Zahvaljujemo Vam na Vašem vremenu. Recite nam, kako je počeo Vaš dugačak umjetnički put?
Rođen sam u Livnu. Još kao dijete u osmogodišnjoj školi osjetio sam potrebu za likovnim izražavanjem. I to mi je dalo volju, ne samo da crtam, nego da istražujem u boji, u akvarelu, čak i u ulju.
Poslije sam počeo raditi skulpture u glini i u gipsu, pa sam na kraju odlučio otići u školu primijenjene umjetnosti.
Poslije završene Srednje škole primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, koja je tada bila petogodišnja škola, upisao sam Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, koju sam završio u roku, a zatim sam upisao postdiplomski studij kod profesora Antuna Agustinčića i postao njegov suradnik. Radio sam neko vrijeme na spomeniku Matije Gupca podignutog kod dvorca Oršić u Gornjoj Stubici.
Poslije završenog dvogodišnjeg postdiplomskog studija došao sam raditi u Ljevaonicu umjetnina ALU, gdje sam tri godine bio šef za lijevanje spomenika u bronci.
Vratimo se malo na početak. Kako je mala sredina prihvatila Vaš afinitet prema likovnom izražavanju?
Na takvo pitanje čovjek može dati samo subjektivan odgovor. Neki iz bliže okoline su to prihvatili, neki su se čudili, neki nisu vjerovali. Ako bih napravio nešto dobro, onda su mislili da je to netko drugi napravio, odnosno da sam ja to negdje nabavio. Negdje pri završetku osmogodišnje škole, bila je izložba gdje su se napokon uvjerili da su to bili ipak moji radovi, te su bili u velikome čudu.
Kako je obitelj prihvatila Vaš odabir?
Bilo nas je pet braće i sestara. Ja sam bio najmlađi i jedini sam imao afinitet prema likovnoj umjetnosti. Roditelji su me podržali.
Kako su komentirali taj Vaš umjetnički afinitet?
Ništa posebno. Pitali su se kako ću živjeti ako se budem bavio umjetnošću.
Rekli se petogodišnja Srednja škola primijenjenih umjetnosti u Sarajevu. Kako je to izgledalo, sa koliko ste godina otišli od kuće?
Otišao sam u tu školu jer je to bila najbolja škola primijenjenih umjetnosti u nekadašnjoj državi, bilo mi je trinaest godina. Tamo nije bilo akademije pa je obrazovanje u toj školi bilo vrlo slično načinu obrazovanja na akademiji. Prijepodne je bio praktičan rad crtanje i modeliranje, poslijepodne teorija, a navečer crtanje večernjeg akta.
Gdje ste živjeli u Sarajevu?
Bio sam podstanar, živio sam u podstanarskim, meni financijski pristupačnim sobama. Volio sam biti sam jer sam volio raditi u miru, te sam se naposljetku tim radom donekle i financirao.
Kako ste financirali srednjoškolsko školovanje? Roditelji ili...?
U početku su me u potpunosti financirali roditelji. Nakon određenog vremena dobio sam stipendiju, a zatim sam, obzirom da sam bio savladao tehnologiju lijevanja i obrade gipsa, radio kod starijih, već afirmiranih umjetnika kao pomoćnik. Npr. Marijanu Kockoviću sam lijevao odljeve njegovih skulptura u gipsu.
A sa profesorom Hižarom, koji je predavao tehnologiju gipsa, ušao sam u posao izrade replika starih amfora koje smo izlagali i prodavali u tadašnjem hotelu Esplanada. Ljudi nisu mogli uočiti razliku između naših replika i pravih starih rimskih amfora. Ti su mi poslovi pomogli financirati školovanje.
Što se je dešavalo nakon srednje škole?
Nakon što sam diplomirao srednju školu, otišao sam u Dubrovnik gdje sam za Marijana Kockovića lijevao i klesao u kamenu. Bio sam u Dubrovniku kojih četiri mjeseca, a zatim sam otišao na prijemni na akademiju u Zagrebu, gdje sam se jedini od svoje generacije odmah upisao. U to vrijeme su bile samo tri akademije na ovim prostorima - u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu.
Kako je tekao taj dio Vašeg života?
Ništa posebno. Svaki dan rad, dolazak na nastavu. Prijepodne praksa, poslijepodne teorija, navečer crtanje večernjeg akta. Mijenjali smo klase više profesora,kod jednog smo učili samo studiju portreta, kod drugog samo studija akta, studij tijela, zatim studiju tijela i kompoziciju tijela itd.
Uz takav nastavni ritam, ja sam u slobodno vrijeme tražio svoj način izražavanja, istraživao sam nove materijale. Radio sam u drvu, u terakoti. Ljevaonica umjetnina bila je uz Akademiju te sam često išao kod njih raditi kao pomoćnik kod cizeliranja skulptura. Tako da sam uz školovanje na Akademiji izučio i cijeli tehnološki proces lijevanja umjetnina u bronci.
Nakon akademije što se je dešavalo? Završili ste postdiplomski studij, a zatim?
Poslije toga sam radio u Ljevaonica umjetnina ALU, bio sam šef oko tri godine. U to nam je vrijeme najveći projekt bio Kršnićev Tesla, kojeg smo u gotovo nemoguće krakom roku isporučili i koji je postavljen u SAD-u, Slapovi Niagare.
No, odlučio sam se za slobodnu profesiju u kojoj sam ostao preko 33 godine. Rad u Ljevaonici umjetnina, iako sam postigao značajne rezultate, uskraćivao je moju potrebu za likovnim izražavanjem.
U tom sam razdoblju u smislu vlastitog stvaralaštva, zbog velikog angažmana na tom radnom mjestu, spao praktički na nivo hobista, gdje sam stvarao samo vikendima.
Iako sam znao da je biti slobodnim umjetnikom prilično teško u smislu osiguravanja egzistencije, ja sam se odlučio i uspio sam se uzdržavati sve ove godine, proživljavajući teška, ali i sretna razdoblja sve do nedavne mirovine.
To što sam uspio posvetiti život istraživanju i razvijanju vlastitih likovnih kapaciteta, zapravo smatram privilegijom. Tu spadaju crtanje, slikanje i kiparenje, ili izrada spomenika što zahtjeva dodatni angažman i povezivanje više srodnih struka.
Naravno, nisam mogao raditi samo ono što je bilo po mom ukusu, radio sam i po narudžbama za kolekcionare, prema nekim njihovim idejama. Nisam odbijao takve poslove.
Recite nam nešto o izložbama. Određeno vrijeme ste bili aktivni, a zatim ste se povukli?
Što se tiče izložbi, napravio sam sedam, osam samostalnih izložbi i priličan broj skupnih.
To je bilo dosta financijski iscrpljujuće. No nisu me financije zaustavile, stao sam u vrijeme kada je bila aktualna konceptualna umjetnost koja je dominirala, a ja sa njom nisam imao dodirnih točaka.
Zatim, posjetitelja na izložbama bilo je sve manje. Ljudi vam dođu na otvorenje i poslije nema više nikoga. Takva situacija u našem društvu, po mom uvjerenju, traje preko 20 godina. Međutim, ja i dalje stvaram. Sad više slikam, manje radim skulpture jer nemam više prostora, mjesta za čuvanje.
Ljubiteljima umjetnosti predstavili smo Vaše grafike na Internetu, danas dominantom mediju. Koja su vaša razmišljanja na tu temu?
U nedavnom razdoblju odlučio sam se za izradu grafika. Iako se radi o autorskom djelu, mogu se umnožiti u definiranim nakladama, a cijena im je niska i prihvatljiva za nekoga tko voli umjetnost, a ne može odvojiti značajnije novce za umjetnost.
Unikati ili originali uvijek imaju svoju cijenu i za mnoge su skupi. Naročito u jednoj ovakvoj gospodarski kriznoj situaciji kakvu imamo danas.
Glede grafika, pojavljuju se Vaše teme – ljudi, konji, plesači, jahači, aktovi, mora..?
Međutim, pojavio se i motiv Zagreba. Zašto Zagreb?
Moje su teme i dalje prisutne. Međutim, katkada uskočim u teme kao što je i Zagreb. Želim ponuditi nešto i onima kojima je Zagreb, kao i meni, odigrao veliku ulogu u životu i definirao ga.
Što Vama grad Zagreb znači?
Zagreb je okruženje u kojem ja radim, stvaram. Zagreb me nadahnjuje. U Zagrebu živim nekoliko desetljeća. Sve što sam postigao, postigao sam u Zagrebu. Ne samo da sam ovdje završio Akademiju, da sam se usavršavao na području umjetnosti, tu sam se oženio, zasnovao i podigao obitelj.
Ovdje su moja djeca, unučad. Zagreb mi je sve. Zato, ponekad... I prije sam radio motive Zagreba, ali po narudžbi... Ali tada to nije bila moja tematika u stalnom izražavanju. Bio sam preokupiran figurama jahača, šetača, plesača, konja... Ponekad koji pejzaž ili akt.
Kažu da se u Vašim slikama prepoznaje kiparski pristup. Ima li u tome istine?
To me stalno prati. Kažu da sam u kiparstvu kao slikar, a u slikarstvu da sam kao kipar. To je stvar onih koji to tako vide, dožive. Ja to doživljavam drugačije. Ja to smatram jednim rukopisom koji je umrežen između skulpture, slike i crteža. Želim da je to moje, prepoznatljivo. Ja od toga ne želim pobjeći, niti mogu. To je jednostavno moj način izražavanja, moj rukopis.
Čini se da baš ne komplicirate kod doživljaja Vaše umjetnosti, ne teorizirate puno u tom smislu?
Ne, ne... Kada imam ideju, pokušavam je što hitrije postaviti. Nekada radim duže vremena, ovisi o situaciji, raspoloženju, tematici. Nekada uspijem završiti rad u zaista krakom vremenu, međutim, nikada ne odustajem od svojih stavova. Pokušao sam ići u apstrakciju, ali to nije moj način izražavanja.
Ima li u Vašim djelima što pjesničko, znamo da ste pisali poeziju. Da li tu ima kakve poveznice?
Naravno da ima poveznica. Poezija je kratko nadahnuće visokoga intenziteta, kao i likovna umjetnost.
Kada stvarate, imate li kakav plan?
Kada stvarate djelo, trudite se da to bude poetično. No, koliko će djelo biti ekspresionističko, hoće li ipak biti više impresionističko, više figurativno ili manje figurativno... To ne znam dok se ne približim kraju stvaranja djela. Ali ono ostaje prepoznatljivo u svome sadržaju, u svojoj formi, u svojoj boji, u svojoj kompoziciji. Naravno, i u poruci.
Kada gledam svoje slike, tu su ljudi koji stalno nešto iščekuju, nadaju se nečemu. Kao i u umjetnosti. Stalno idemo od nekakvoga početka, tražimo, tu nema kraja. U umjetnosti nema kraja, uvijek je početak.
Imate li kakvu poruku ljubiteljima Vaše mjetnosti?
Moje osobne poruke nisu nešto posebno. Poruke su skrivene u mojemu stvaralaštvu. Najdraže mi je da onaj koji vidi moj rad, da ga nazove imenom kako se njemu dopadne. Naravno, zahvaljujem svima koji su prepoznali nešto u mom stvaralaštvu na dugogodišnjoj podršci i na nevjerovatnoj privrženosti umjetnosti.
Niste trgovac kad su Vaši radovi u pitanju? Da li Vam je novac bitan?
Ne... nisam... Jednostavno nemam snage za to. Izuzetno mi je teško osobno nuditi na prodaju vlastite radove. Energiju radije usmjeravam na stvaranje. Dok slikam ili kiparim, onda nastaje kreacija, umjetnost. Kad naslikam sliku, to je za mene gotova stvar. E sad, hoće li se nekome dopasti ili neće... Čak sam i ja ponekad skeptičan... Možda sam mogao nešto drugačije napraviti... To me stalno proganja, ne mogu se toga riješiti. Opet, prosudba je i na drugima, da donesu svoj sud. A moje je da ostanem ovakav kakav jesam.
Vi ste sve ove godine živjeli kao slobodan umjetnik, bez marketinške podrške, bez podrške sustava, odnosno državnih struktura?
Nisam tražio sredstva zbog osobnih stavova, a nekad me ni zajednica nije podržala, jedno veže drugo. Nisam se baš mogao uklopiti u ona prijašnja vremena, a nisam nešto uspješan u uklapanju i ova posljednja, "moderna" vremena.
Sve što sam napravio, financirao sam svojim sredstvima i svojim radom, što me čini ponosnim. A to je lako kad vam novac ne znači previše.
OSVRTI
Akademski kipar i slikar Josip Konta (1946.g.) odavno je, kontinuirano nazočan u hrvatskoj umjetnosti i kao vrlo samosvojan kipar i kao nadahnuti slikar, stvarajući djelo u proteklih nekoliko desetljeća (ali i danas vrlo predano) protkano vrlo specifičnim rukopisom, djelo međusobno vrlo prožeto, rekli bi da na slikara Kontu najviše utječe Konta kipar i obrnuto, djelo koga čini nekoliko snažnih ciklusa impresivnih figura (pojedinaca i grupa) uronjenih u kontemplaciju, ali i i u vrlo elegantan pokret, gestu, uz slikarski dio, od motiva grupe, mora, aktova...
Vrlo zanimljivi dio opusa čini i ciklus aktova, koje slikar Konta njeguje od samoga početka svoje aktivne umjetničke aktivnosti, uglavnom izvođen u ulju, na platnu i kartonu u vrlo prihvatljivim srednjim formatima (kako za galerijsko izlaganje tako i opremanje doma).
Konta je sklon ekspresionističkom pristupu u stvaranju aktova, njegov je kolor vrlo odmjeren, pažljiv,sjajno podupire atmosferu volumena u kojem se nalazi nago opušteno žensko tijelo,duguljasto, pomalo vijugavo, blijede puti, u iščekivanju, u dosadi, u čežnji, u dilemi ili strahu, u ljubavi i tuzi, u svim onim običnim ali i nesvakodnevnim situacijama duha uz jedino aktivne geste ruku u različitim položajima. Te ruke uistinu svjedoče o živosti, o životu modela, o struji života koja teče.
Dojma sam kako slikar najradije slika plesačice, balerine koje onako nage još jednom izvode zamišljenu koreografiju, ponavljajući otmjene kretnje, zavodeći, njišući se polagano i nepovratno.
Njihova vitka tijela djeluju izvan vremenski, odnosno sve vremenski, još jednom otvarajući pitanje, što se nalaze na pijedestalu apsolutne ženske ljepote ili ljepote žene. Lice im je tek naznačeno ili je posve nevidljivo, jednostavno ga nema, gesta tijela umjesto lica i izraza lica. Mladoliko tijelo rijetko je djelomično pokriveno komadom tkanine, slučajno prebačenim preko tijela.
Konta slika dva tipa akta, jedno je uzvišeni, zamišljeni, tihi akt, dugih ruku i nogu, uska tijela, malih grudi, kose pripijene, u namjerno kontroliranoj mirnoći jer u tijelu sve vrije, ključa, sprema se erupcija emocija, za koje se ne zna, kakva će biti i kakve će erupcija posljedica izazvati. To su tajnoviti modeli nježnih tijela, srca i duše prepunih.
Konta također povremeno slika i vrlo realistični akt, obično punijeg modela, koji odaje dojam posvemašnje stvarnosti, jednoličnosti života i neobičnog odnosa prema vlastitom tijelu. To su modeli izraženih atributa anatomije, primireni i pomireni sa svojim životima, svjesni nepromjenljivosti situacije u kojoj se nalaze i ne dajući se čudu za razliku od vitkih ljepotica koje pripadaju čudesnom okruženja (ili okruženju čudesnog).
I u jednom i u drugom dijelu ciklusu aktova seksualnost nagih modela, žena, djevojaka sasvim je prigušena, pomalo zakrivena, osim na uljima koje je Konta posvetio plesačicama, na kojima je dojmljiva nazočnost erotike.
Konta je realizirao u svojem, vrlo složenom opusu, iznimno dojmljiv ciklus aktova u ulju, istražujući vječni motiv dosegnute ili nedohvatljive ženske ljepote ili općenito kroz ljudsku povijest tajanstvenosti lijepog što žene iznjedre, pokažu ili sakriju,uzdignu ili odbace, sreća ili prokletstvo.
Kontin opus aktova zaokruženi je autorski ciklus, definiran i privlačan, ne samo oku, već i duhu. Od kada postoji, čovjek bilježi, slika, pamti žensku ljepotu, iznova joj se diveći i stalno se pitajući, što je u središtu enigme. 
Miroslav Pelikan, novinar i književnik
23. 1. 2018.
Aktovi Josipa Konte (2018)
Akademski kipar i slikar Josip Konta (1946.g.) odavno je, kontinuirano nazočan u hrvatskoj umjetnosti i kao vrlo samosvojan kipar i kao nadahnuti slikar, stvarajući djelo u proteklih nekoliko desetljeća (ali i danas vrlo predano) protkano vrlo specifičnim rukopisom, djelo međusobno vrlo prožeto, rekli bi da na slikara Kontu najviše utječe Konta kipar i obrnuto, djelo koga čini nekoliko snažnih ciklusa impresivnih figura (pojedinaca i grupa) uronjenih u kontemplaciju, ali i i u vrlo elegantan pokret, gestu, uz slikarski dio, od motiva grupe, mora, aktova...
Vrlo zanimljivi dio opusa čini i ciklus aktova, koje slikar Konta njeguje od samoga početka svoje aktivne umjetničke aktivnosti, uglavnom izvođen u ulju, na platnu i kartonu u vrlo prihvatljivim srednjim formatima (kako za galerijsko izlaganje tako i opremanje doma).
Konta je sklon ekspresionističkom pristupu u stvaranju aktova, njegov je kolor vrlo odmjeren, pažljiv,sjajno podupire atmosferu volumena u kojem se nalazi nago opušteno žensko tijelo,duguljasto, pomalo vijugavo, blijede puti, u iščekivanju, u dosadi, u čežnji, u dilemi ili strahu, u ljubavi i tuzi, u svim onim običnim ali i nesvakodnevnim situacijama duha uz jedino aktivne geste ruku u različitim položajima. Te ruke uistinu svjedoče o živosti, o životu modela, o struji života koja teče.
Dojma sam kako slikar najradije slika plesačice, balerine koje onako nage još jednom izvode zamišljenu koreografiju, ponavljajući otmjene kretnje, zavodeći, njišući se polagano i nepovratno.
Njihova vitka tijela djeluju izvan vremenski, odnosno sve vremenski, još jednom otvarajući pitanje, što se nalaze na pijedestalu apsolutne ženske ljepote ili ljepote žene. Lice im je tek naznačeno ili je posve nevidljivo, jednostavno ga nema, gesta tijela umjesto lica i izraza lica. Mladoliko tijelo rijetko je djelomično pokriveno komadom tkanine, slučajno prebačenim preko tijela.
Konta slika dva tipa akta, jedno je uzvišeni, zamišljeni, tihi akt, dugih ruku i nogu, uska tijela, malih grudi, kose pripijene, u namjerno kontroliranoj mirnoći jer u tijelu sve vrije, ključa, sprema se erupcija emocija, za koje se ne zna, kakva će biti i kakve će erupcija posljedica izazvati. To su tajnoviti modeli nježnih tijela, srca i duše prepunih.
Konta također povremeno slika i vrlo realistični akt, obično punijeg modela, koji odaje dojam posvemašnje stvarnosti, jednoličnosti života i neobičnog odnosa prema vlastitom tijelu. To su modeli izraženih atributa anatomije, primireni i pomireni sa svojim životima, svjesni nepromjenljivosti situacije u kojoj se nalaze i ne dajući se čudu za razliku od vitkih ljepotica koje pripadaju čudesnom okruženja (ili okruženju čudesnog).
I u jednom i u drugom dijelu ciklusu aktova seksualnost nagih modela, žena, djevojaka sasvim je prigušena, pomalo zakrivena, osim na uljima koje je Konta posvetio plesačicama, na kojima je dojmljiva nazočnost erotike.
Konta je realizirao u svojem, vrlo složenom opusu, iznimno dojmljiv ciklus aktova u ulju, istražujući vječni motiv dosegnute ili nedohvatljive ženske ljepote ili općenito kroz ljudsku povijest tajanstvenosti lijepog što žene iznjedre, pokažu ili sakriju,uzdignu ili odbace, sreća ili prokletstvo.
Kontin opus aktova zaokruženi je autorski ciklus, definiran i privlačan, ne samo oku, već i duhu. Od kada postoji, čovjek bilježi, slika, pamti žensku ljepotu, iznova joj se diveći i stalno se pitajući, što je u središtu enigme. Miroslav Pelikan, novinar i književnik
23. 1. 2018.
Konta more portretira najradije u srednjem formata, u ulju na platnu, sa suncem u samom središtu slike, često jedva vidljivo, zatamnjeno, od siline valova i oblaka.
Josip Konta, akademski kipar, istaknuti je suvremeni hrvatski likovni umjetnik, autor vrlo značajnog i vrlo specifičnog kiparskog ali i slikarskog opusa u aktualnoj produkciji, izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u domovini i inozemstvu.
Uz poznate, snažne i zaokružene cikluse, od Grupe ljudi, Šetača, Plesača, Konja, Jahača i Aktova , slikar se kontinuirano bavio s još jednim motivom, s motivom mora, ostajući vjeran neprekidnom istraživanju mnogostrukih i mnogolikih izgleda i doživljaja mora, pučina, valova, oblaka, sunca...
Konta more portretira najradije u srednjem formata, u ulju na platnu, sa suncem u samom središtu slike, često jedva vidljivo, zatamnjeno, od siline valova i oblaka ili je pak ono posve smireno i svojim zrakama klizi preko umirene površine i kao i da nas dotiče, lagano nas grijući svojom svjetlošću.
More ponekad miruje, ponekad divlja i bijesni, često se sukobljava s oblacima, stremi nebu, tvoreći neprozirnu zavjesu, iza koje se krije nešto što nije predvidivo, opasno je opako.
Ima slika na kojima se oblaci svojim prozirnim tijelima igraju, poigravaju, s morem, sa svjetlom, iznova se neprestano lomeću i i tvoreći sve nova i nova krhka ovalna prozirna bića što se usuđuju bez imalo straha razlijetati iznad uznemirena i ozlovoljena mora.
Naš pogled, naše oči odražavaju prizor žestine i moći, toliko puta viđen od mornara i kormilara, pustolova i heroja, kroz koji valja proći, projedriti kroz orkan i dosegnuti udaljene, nevidljive sigurne obale, obale koje znače spas.
Razmišljam o Jazonu, o pedesetorici koji su plovili s Argom u potrazi za Zlatnim runom, do Kolhide i vidim iste prizore, isto sunce koje mutno obasjava prikriveno more ispod broda, koji tegobno , s naporom plovi, ali plovi, ravno prema dalekoj svjetlosti, kroz magle i vlagu, mir i nemir vode, koja je čas lijepa a čas jeziva u svojoj raznolikosti.
Konta izvanredno slika stvarno nestvarno more, koje dijelom i jest ono pravo more a dijelom je mit, Južno more, preko koga je uspješno i hrabro plovio ustrajni pomorac u bjesomučnoj potrazi za lidijskom kraljicom.
Kada se doista, svaki put susretnemo s motivom mora Josipa Konte, ne možemo samo tako proći pored njegovog ulja, to more, ti oblaci, to tamno svjetlo, nas zadrži i mi se zagledamo, nastojimo prodrijeti pogledom kroz tu finu izmaglicu i naslutiti, što se to krije, tamo, prema svjetlu, tko se tamo nalazi i kako proći kroz sve ove nevolje i doploviti do tih tajanstvenih obala i pramcem je zarezati .
Konta je stvorio svojim prirodnim talentom i ustrajnim radom, slikarski vrlo precizan, jasan i snažan ciklus posvećen moru ( ili možda ipak oblacima ili pak dalekom suncu ? ) koji može u cijelosti stajati uz bok njegovim najpoznatijim ostvarenjima, kako u kiparstvu tako i u slikarstvu.
Slikarstvo Josipa Konte temelji se na klasičnom pristupu motivu i isto takvoj realizaciji, u tehnikama koje traže koncentraciju i moć izvedbe.
Ciklus posvećen motivima mora akademskog kipara i slikara Josipa Konte visoko je artističko dostignuće, lijepo zaokružen senzibilan ciklus slika izveden u ulju na platnu.
Zanimanje čovjeka za more postoji od samoga početka čovječanstva i evo ne zamire ni sada, more je i dalje reklo bi se dragocjeni motiv, izvor života, za svakoga od nas, pa tako i za umjetnika Josipa Kontu, autora izvanrednog ciklusa s temom mora.
Miroslav Pelikan, novinar i književnik
30.12.2017.
Motiv mora u opusu Josipa Konte (2017)
Konta more portretira najradije u srednjem formata, u ulju na platnu, sa suncem u samom središtu slike, često jedva vidljivo, zatamnjeno, od siline valova i oblaka.
Josip Konta, akademski kipar, istaknuti je suvremeni hrvatski likovni umjetnik, autor vrlo značajnog i vrlo specifičnog kiparskog ali i slikarskog opusa u aktualnoj produkciji, izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u domovini i inozemstvu.
Uz poznate, snažne i zaokružene cikluse, od Grupe ljudi, Šetača, Plesača, Konja, Jahača i Aktova , slikar se kontinuirano bavio s još jednim motivom, s motivom mora, ostajući vjeran neprekidnom istraživanju mnogostrukih i mnogolikih izgleda i doživljaja mora, pučina, valova, oblaka, sunca...
Konta more portretira najradije u srednjem formata, u ulju na platnu, sa suncem u samom središtu slike, često jedva vidljivo, zatamnjeno, od siline valova i oblaka ili je pak ono posve smireno i svojim zrakama klizi preko umirene površine i kao i da nas dotiče, lagano nas grijući svojom svjetlošću.
More ponekad miruje, ponekad divlja i bijesni, često se sukobljava s oblacima, stremi nebu, tvoreći neprozirnu zavjesu, iza koje se krije nešto što nije predvidivo, opasno je opako.
Ima slika na kojima se oblaci svojim prozirnim tijelima igraju, poigravaju, s morem, sa svjetlom, iznova se neprestano lomeću i i tvoreći sve nova i nova krhka ovalna prozirna bića što se usuđuju bez imalo straha razlijetati iznad uznemirena i ozlovoljena mora.
Naš pogled, naše oči odražavaju prizor žestine i moći, toliko puta viđen od mornara i kormilara, pustolova i heroja, kroz koji valja proći, projedriti kroz orkan i dosegnuti udaljene, nevidljive sigurne obale, obale koje znače spas.
Razmišljam o Jazonu, o pedesetorici koji su plovili s Argom u potrazi za Zlatnim runom, do Kolhide i vidim iste prizore, isto sunce koje mutno obasjava prikriveno more ispod broda, koji tegobno , s naporom plovi, ali plovi, ravno prema dalekoj svjetlosti, kroz magle i vlagu, mir i nemir vode, koja je čas lijepa a čas jeziva u svojoj raznolikosti.
Konta izvanredno slika stvarno nestvarno more, koje dijelom i jest ono pravo more a dijelom je mit, Južno more, preko koga je uspješno i hrabro plovio ustrajni pomorac u bjesomučnoj potrazi za lidijskom kraljicom.
Kada se doista, svaki put susretnemo s motivom mora Josipa Konte, ne možemo samo tako proći pored njegovog ulja, to more, ti oblaci, to tamno svjetlo, nas zadrži i mi se zagledamo, nastojimo prodrijeti pogledom kroz tu finu izmaglicu i naslutiti, što se to krije, tamo, prema svjetlu, tko se tamo nalazi i kako proći kroz sve ove nevolje i doploviti do tih tajanstvenih obala i pramcem je zarezati .
Konta je stvorio svojim prirodnim talentom i ustrajnim radom, slikarski vrlo precizan, jasan i snažan ciklus posvećen moru ( ili možda ipak oblacima ili pak dalekom suncu ? ) koji može u cijelosti stajati uz bok njegovim najpoznatijim ostvarenjima, kako u kiparstvu tako i u slikarstvu.
Slikarstvo Josipa Konte temelji se na klasičnom pristupu motivu i isto takvoj realizaciji, u tehnikama koje traže koncentraciju i moć izvedbe.
Ciklus posvećen motivima mora akademskog kipara i slikara Josipa Konte visoko je artističko dostignuće, lijepo zaokružen senzibilan ciklus slika izveden u ulju na platnu.
Zanimanje čovjeka za more postoji od samoga početka čovječanstva i evo ne zamire ni sada, more je i dalje reklo bi se dragocjeni motiv, izvor života, za svakoga od nas, pa tako i za umjetnika Josipa Kontu, autora izvanrednog ciklusa s temom mora.
Miroslav Pelikan, novinar i književnik
30.12.2017.
Akademski kipar Josip Konta (Livno 1946., poslije sarajevske Škole primijenjenih umjetnosti, diplomira na zagrebačkoj ALU 1972., 1974. završava kod A. Augustinčića dvogodišnju specijalku, autor niza spomenika i više iznimnih autorskih ciklusa, izlagao na brojnim samostalnim i grupnim izložbama) neprijeporno je jedno od istaknutijih imena suvremene hrvatske likovne scene, uvijek pomalo povučen kada je riječ o medijskim istupima, iznimno voli mir i tišinu svoga atelijera, u kojem, iako nije posve adekvatan i danas intenzivno radi, nastavljajući istraživanje i u slikarskim i u skulptorskim ciklusima.
Svakako temeljna karakteristika kiparskog rada i angažmana Josipa Konte jesu njegove brojne skulpture od pojedinih figura ( muškarac i žena) pa do njegovih omiljenih konjaničkih figura i naravno najsloženijeg dijela ciklusa, grupe.
Njegove brojne, tanke, vitke figure, naizgled gotovo cjelovitog, očuvanog korpusa, no kada se pomnije pogleda opažamo najprije položaj tijela, koje je gotovo mirno, statično, zaustavljeno u kretnji, u pokretu, u nekoj već zaboravljenoj sekundi, u primitku loše vijesti i kada sve miruje a um čovjeka grozničavi radi, razmišljajući što i kako dalje. Ne mora figuru moriti tegobna vijest žalosti zbog gubitka, možda jednostavno je ostao sam u okružen cijelim svijetom i kada zna, samo je on sam.
Zanimljivo je pripomenuti kako pojedine stajaće, uspravne figure imaju lice, tek u naznakama, druge su profiliranije, no gesta njihovih tijela dominantni je element.
Tada iznova opažamo neobičnu, neprirodnu necjelovitost tijela Kontinih figura. Jesu li te praznine na tijelu znaci i priznanje iznimne ljudske ranjivosti i slabosti ali i moguće nesposobnosti i nemoći da se podigne i glavu i suprostavi nadolazećim nedaćama?
Je li tijelo ustuknulo nakon nemoći uma, mučeći se s tipično egzistencijalističkim pitanjima, tko sam i što tražim, što mi nedostaje, što je i gdje je moj drugi ja?
Kao moguće rješenje, Konta gradi vrlo profinjene, iztrazito simboličke konjaničke figure sa snažnim, propetim konjima, čija snaga može pomoći čovjeku i odvesti ga ili vratiti natrag, u naturu, u prirodnost, u tu tako željenu stvarnost. Kontini konjanici vijore stijegom optimizma, sutrašnjice, hrabrosti i vjerovanja u sebe i svoje moći, njihova zajednička, spojena snaga daje nevjerojatnu moć i čovjeku i životinji.
Mogu li konjske sapi odvesti ranjivog čovjeka u prirodniji, sretniji svijet ili one mogu samo usmjeriti čovjeka prema putu za prirodnost, izvornost, čistoću? Konj, ta nevjerojatna plemenita životinja, koja je možda odlučila više puta od samog čovjeka o sudbini ljudi, čovječanstva u mnogim bitkama, ovdje je svojevrsni alter ego, gotovo nedostižan, neuhvatljiv , vjerojatno ponekad i neshvatljiv.
Ipak ključ svega je pokret, htijenje, želja za kretanjem, koja je prepoznatljivo uočljiva u seriji Kontinih skulptura, naime kretnja ili pokret povezuju i konja i jahača, tijelo i um osamljene figure, koji samo što se nije ukazao i dogodio.
Iako tijela miruju u njima je pomno skriven grčevito savijeni i napeti idući pokret, kretnja koja će uspravnu i nepomičnu figuru daleko ne odbaciti, već odnijeti, uostalom kao i veličanstveni konji, koji će strelovito pojuriti ususret nepoznatom i tajanstvenom.
Grupa, skup slučanih povezanih pojedinaca ili homogeno tijelo, prepletena udovima, čežnjom, strahom, krikom i grčem ili pak potpuno umirena u krugu nijemih tijela, pojavljuje se kao izuzetan motiv u opusu Josipa Konte s jednim novim elementom, osjeća se smirujuća atmosfera (ili su dostignuti ciljevi ili se pak tek dospjelo tamo odakle nema izlaza i sve je uzaludno) protkana uzaludnošću i iscrpljenosti.
Skulptorski opus akademskog kipara Josipa Konte obiman je i signifikantan, izvanredno važan u aktualnoj umjetničkoj produkciji i svakako bi ga valjalo, ozbiljno sagledati i razmotriti na velikoj retrospektivnoj izložbi, a koja bi nam neprijeporno omogućila dublji pogled i više razumijevanja i jednostavno čistijeg i jačeg doživljaja, jedinstven uvid u djelo , precizno uočavanje ritma unutarnjeg ustroja umjetnikovog duha i njegovog djela.Miroslav Pelikan, novinar i književnik
Pisano za AkademijaArt, 02.05.2017. godine.
Akademski kipar Josip Konta (Livno 1946., poslije sarajevske Škole primijenjenih umjetnosti, diplomira na zagrebačkoj ALU 1972., 1974. završava kod A. Augustinčića dvogodišnju specijalku, autor niza spomenika i više iznimnih autorskih ciklusa, izlagao na brojnim samostalnim i grupnim izložbama) neprijeporno je jedno od istaknutijih imena suvremene hrvatske likovne scene, uvijek pomalo povučen kada je riječ o medijskim istupima, iznimno voli mir i tišinu svoga atelijera, u kojem, iako nije posve adekvatan i danas intenzivno radi, nastavljajući istraživanje i u slikarskim i u skulptorskim ciklusima.
Svakako temeljna karakteristika kiparskog rada i angažmana Josipa Konte jesu njegove brojne skulpture od pojedinih figura ( muškarac i žena) pa do njegovih omiljenih konjaničkih figura i naravno najsloženijeg dijela ciklusa, grupe.
Njegove brojne, tanke, vitke figure, naizgled gotovo cjelovitog, očuvanog korpusa, no kada se pomnije pogleda opažamo najprije položaj tijela, koje je gotovo mirno, statično, zaustavljeno u kretnji, u pokretu, u nekoj već zaboravljenoj sekundi, u primitku loše vijesti i kada sve miruje a um čovjeka grozničavi radi, razmišljajući što i kako dalje. Ne mora figuru moriti tegobna vijest žalosti zbog gubitka, možda je jednostavno ostao sam okružen cijelim svijetom i kada zna, samo je on sam.
Zanimljivo je pripomenuti kako pojedine stajaće, uspravne figure imaju lice, tek u naznakama, druge su profiliranije, no gesta njihovih tijela dominantni je element.
Tada iznova opažamo neobičnu, neprirodnu necjelovitost tijela Kontinih figura. Jesu li te praznine na tijelu znaci i priznanje iznimne ljudske ranjivosti i slabosti ali i moguće nesposobnosti i nemoći da se podigne i glavu i suprostavi nadolazećim nedaćama?
Je li tijelo ustuknulo nakon nemoći uma, mučeći se s tipično egzistencijalističkim pitanjima, tko sam i što tražim, što mi nedostaje, što je i gdje je moj drugi ja?
Kao moguće rješenje, Konta gradi vrlo profinjene, iztrazito simboličke konjaničke figure sa snažnim, propetim konjima, čija snaga može pomoći čovjeku i odvesti ga ili vratiti natrag, u naturu, u prirodnost, u tu tako željenu stvarnost. Kontini konjanici vijore stijegom optimizma, sutrašnjice, hrabrosti i vjerovanja u sebe i svoje moći, njihova zajednička, spojena snaga daje nevjerojatnu moć i čovjeku i životinji.
Mogu li konjske sapi odvesti ranjivog čovjeka u prirodniji, sretniji svijet ili one mogu samo usmjeriti čovjeka prema putu za prirodnost, izvornost, čistoću? Konj, ta nevjerojatna plemenita životinja, koja je možda odlučila više puta od samog čovjeka o sudbini ljudi, čovječanstva u mnogim bitkama, ovdje je svojevrsni alter ego, gotovo nedostižan, neuhvatljiv , vjerojatno ponekad i neshvatljiv.
Ipak ključ svega je pokret, htijenje, želja za kretanjem, koja je prepoznatljivo uočljiva u seriji Kontinih skulptura, naime kretnja ili pokret povezuju i konja i jahača, tijelo i um osamljene figure, koji samo što se nije ukazao i dogodio.
Iako tijela miruju u njima je pomno skriven grčevito savijeni i napeti idući pokret, kretnja koja će uspravnu i nepomičnu figuru daleko ne odbaciti, već odnijeti, uostalom kao i veličanstveni konji, koji će strelovito pojuriti ususret nepoznatom i tajanstvenom.
Grupa, skup slučanih povezanih pojedinaca ili homogeno tijelo, prepletena udovima, čežnjom, strahom, krikom i grčem ili pak potpuno umirena u krugu nijemih tijela, pojavljuje se kao izuzetan motiv u opusu Josipa Konte s jednim novim elementom, osjeća se smirujuća atmosfera (ili su dostignuti ciljevi ili se pak tek dospjelo tamo odakle nema izlaza i sve je uzaludno) protkana uzaludnošću i iscrpljenosti.
Skulptorski opus akademskog kipara Josipa Konte obiman je i signifikantan, izvanredno važan u aktualnoj umjetničkoj produkciji i svakako bi ga valjalo, ozbiljno sagledati i razmotriti na velikoj retrospektivnoj izložbi, a koja bi nam neprijeporno omogućila dublji pogled i više razumijevanja i jednostavno čistijeg i jačeg doživljaja, jedinstven uvid u djelo , precizno uočavanje ritma unutarnjeg ustroja umjetnikovog duha i njegovog djela.Miroslav Pelikan, novinar i književnik
Pisano za AkademijaArt, 02.05.2017. godine.
Likovna umjetnost i samim je svojim nazivom vezana uz pojam lika od iskona sve do današnjih dana kad semiotika traži i pretpostavlja kao “condicio sine qua non“ vlastitosti očitosti znaka. Znakovitost tako ostaje testom. A taj znak biva "geometrijskim mjestom".
U topologiju i tipologiju “sculpturae croatae contemporaneae“ Josip Konta upisao se je vlastitim rukopisom čiste forme još u prvom nastupu u zagrebačkom Salonu mladih. Bio je đak nedavno preminulog Vale Michiellija, ispitao svoj metier kao suradnik Antuna Augustinčića, a potvrdio ga još kao višegodišnji voditelj Ljevaonice umjetnina ALU.
U desetljeću svog javnog djelovanja priredio je četiri samostalne izložbe te stekao samosvijest profesionalca. Njegov je signum bio i ostao isti: ljudsko tijelo, uspravan čovjek. Pod tom je zastavom ovaj akademski kipar vojevao, propinjao se i padao pod križem bremena vremena što donosi neumitnost potištenosti do bezdana bespuća, ali nađe gotovo očajničku snagu uzgona u nove prostore smjelih uzleta i svijet mašte. Jer samo nad vratima pakla čovjeku koji hoda otvaraju se vedrine pravih nadahnuća i život vraća izgubljenu puninu i cijelost.
Ta prvenstveno kiparska viđenja očituju se gotovo isto tako sugestivno i u novijem razdoblju (od posljednje izložbe prije pet godina) i u slikama. I u njima varira ista tema Čovjeka i Žene, samih, u skupu, u skupinama i u mnoštvu, zaustavljeni ili u majstorski izvedenom pokretu. Djela koja nas prilazeći k nama obogaćuju plemenitošću patnje i boli, ljepote i maštovitosti. Od zanosa Pjesnika i dna naše Jame. To je to: Eto Obitelji Čovjekove “Family of Man“ da parafraziramo slavnu izložbu UNESCO-a.
Konta je ustrajao ovih desetak, petnaestak godina sam u žrvnju svog martirija na mrtvoj straži, sebe braneći svoj i naš svijet ne davši se zavesti zavodničkim zvukovima sirena pomodnosti. Zato mu i vjerujemo.
Boro Pavlović (*1922 - †2001),
pjesnik, esejist, likovni i književni kritičar i libretist
Likovna umjetnost i samim je svojim nazivom vezana uz pojam lika od iskona sve do današnjih dana kad semiotika traži i pretpostavlja kao “condicio sine qua non“ vlastitosti očitosti znaka. Znakovitost tako ostaje testom. A taj znak biva "geometrijskim mjestom".
U topologiju i tipologiju “sculpturae croatae contemporaneae“ Josip Konta upisao se je vlastitim rukopisom čiste forme još u prvom nastupu u zagrebačkom Salonu mladih. Bio je đak nedavno preminulog Vale Michiellija, ispitao svoj metier kao suradnik Antuna Augustinčića, a potvrdio ga još kao višegodišnji voditelj Ljevaonice umjetnina ALU.
U desetljeću svog javnog djelovanja priredio je četiri samostalne izložbe te stekao samosvijest profesionalca. Njegov je signum bio i ostao isti: ljudsko tijelo, uspravan čovjek. Pod tom je zastavom ovaj akademski kipar vojevao, propinjao se i padao pod križem bremena vremena što donosi neumitnost potištenosti do bezdana bespuća, ali nađe gotovo očajničku snagu uzgona u nove prostore smjelih uzleta i svijet mašte. Jer samo nad vratima pakla čovjeku koji hoda otvaraju se vedrine pravih nadahnuća i život vraća izgubljenu puninu i cijelost.
Ta prvenstveno kiparska viđenja očituju se gotovo isto tako sugestivno i u novijem razdoblju (od posljednje izložbe prije pet godina) i u slikama. I u njima varira ista tema Čovjeka i Žene, samih, u skupu, u skupinama i u mnoštvu, zaustavljeni ili u majstorski izvedenom pokretu. Djela koja nas prilazeći k nama obogaćuju plemenitošću patnje i boli, ljepote i maštovitosti. Od zanosa Pjesnika i dna naše Jame. To je to: Eto Obitelji Čovjekove “Family of Man“ da parafraziramo slavnu izložbu UNESCO-a.
Konta je ustrajao ovih desetak, petnaestak godina sam u žrvnju svog martirija na mrtvoj straži, sebe braneći svoj i naš svijet ne davši se zavesti zavodničkim zvukovima sirena pomodnosti. Zato mu i vjerujemo. Boro Pavlović (*1922 - †2001),
pjesnik, esejist, likovni i književni kritičar i libretist
Nova faza plastičnog doživljaja kojom se Josip Konta predstavlja izrazito je u znaku razigranih pokreta. Tijela koja skulptor promatra i interpretira zatečena su trenucima spontane geste i odaju svoju neraskidivu povezanost s fiktivnim svijetom okolice. U toj atmosferi stvarnih i zamišljenih događanja izrasta pred promatračevim očima fabula kao rezultat sugestivnih kretnji i prirodnih pozicija.
Josip Konta pripada generaciji mladih kipara što se afirmirala početkom osmog decenija ustrajući u revalorizaciji figurativnog. Zasade i utjecaje što ih je ponio s Akademije likovnih umjetnosti i kasnije produbio u Majstorskoj radionici prof. Antuna Augustinčića, postupno savladava da bi posljednjih godina izgradio svoj specifičan likovni govor.
Zaokupljen čovjekom on ga promatra u realitetu njegove rastrganosti svakodnevnom problematikom. To psihičko suosjećanje prenosi i u materiju modelirajući likove snažnim, gustim i nervoznim grumenima. Za njega identitet nije važan pa svi ti likovi ostaju lišeni individualnosti, ali zato raste akcentuacija osnovne sadržajno problemske misli. U takvoj situaciji težnja se razvija prema fiksiranju pojma totalitet.
Proces prati autorova sklonost izduživanju figure i stvaranju dojma fizičke askeze, zatim prema potenciranju konture kao određenog tumača duhovnog stanja i prema rastvaranju prostoru kao neprekinutom kontaktu sa životom svakodnevnice. Vođen takvim nastojanjima skulptor u ljudskom tijelu ne traži ni ljepotu ni ružnoću već istinu. Ona se kao takva pojavljuje u pokretima njegovih figura bilo da oni odražavaju grč borbe za postojanje ili nježnost ljubavnog zagrljaja.
Ciklus figura, skupina i reljefa s temama esencijalnih ljudskih zaokupljenosti izraženih uvjerljivim pokretima, otvara pred kiparom Josipom Kontom širok prostor istraživanja u domeni fiksacije fizičke i psihičke nerazdvojenosti životnih istina i likovnih vizija.
Juraj Baldani (*1922 - †2010),
novinar, likovni kritičar i književnik
Nova faza plastičnog doživljaja kojom se Josip Konta predstavlja izrazito je u znaku razigranih pokreta. Tijela koja skulptor promatra i interpretira zatečena su trenucima spontane geste i odaju svoju neraskidivu povezanost s fiktivnim svijetom okolice. U toj atmosferi stvarnih i zamišljenih događanja izrasta pred promatračevim očima fabula kao rezultat sugestivnih kretnji i prirodnih pozicija.
Josip Konta pripada generaciji mladih kipara što se afirmirala početkom osmog decenija ustrajući u revalorizaciji figurativnog. Zasade i utjecaje što ih je ponio s Akademije likovnih umjetnosti i kasnije produbio u Majstorskoj radionici prof. Antuna Augustinčića, postupno savladava da bi posljednjih godina izgradio svoj specifičan likovni govor.
Zaokupljen čovjekom on ga promatra u realitetu njegove rastrganosti svakodnevnom problematikom. To psihičko suosjećanje prenosi i u materiju modelirajući likove snažnim, gustim i nervoznim grumenima. Za njega identitet nije važan pa svi ti likovi ostaju lišeni individualnosti, ali zato raste akcentuacija osnovne sadržajno problemske misli. U takvoj situaciji težnja se razvija prema fiksiranju pojma totalitet.
Proces prati autorova sklonost izduživanju figure i stvaranju dojma fizičke askeze, zatim prema potenciranju konture kao određenog tumača duhovnog stanja i prema rastvaranju prostoru kao neprekinutom kontaktu sa životom svakodnevnice. Vođen takvim nastojanjima skulptor u ljudskom tijelu ne traži ni ljepotu ni ružnoću već istinu. Ona se kao takva pojavljuje u pokretima njegovih figura bilo da oni odražavaju grč borbe za postojanje ili nježnost ljubavnog zagrljaja.
Ciklus figura, skupina i reljefa s temama esencijalnih ljudskih zaokupljenosti izraženih uvjerljivim pokretima, otvara pred kiparom Josipom Kontom širok prostor istraživanja u domeni fiksacije fizičke i psihičke nerazdvojenosti životnih istina i likovnih vizija.
Juraj Baldani (*1922 - †2010),
novinar, likovni kritičar i književnik
RAZGOVORI ZA TELEVIZIJSKE EMISIJE (VIDEO)
Josip Konta, Intervju za TV emisiju Klub 7, Hrvatska radiotelevizija (2022)
Josip Konta, Interview for TV show "Culture Tour," Network TV (2019)
Josip Konta, Interview for TV show "Home by the Square," Network TV (2016)
Pošaljite upit
Ukoliko ste zainteresirani dovesti izložbu u Vaš prostor, slobodno nas kontaktirajte i pošaljite nam Vaše prijedloge kroz kontakt obrazac.
